Blunino gnijezdo

Zanimljivo je kako uvijek u umu imamo slike snage i jakosti kao mišićavih likova, ili vojskovođa na konjima, ili bilo koji drugi simbol dičnog nam patrijarhata, a nikome nije palo na pamet da bi to mogle biti upravo- tratinčice. Male, nježne, sitne, nenametljive, ali vraški uporne- pokosite li travu, za dva dana vidjet ćete tratinčice opet na livadi, za pet dana će ih biti u još većem broju. Razmatram tako najvažniju vještinu trenutno svima nam potrebnu za život- otpornost na stres. U oluji hrastovi popucaju, borovi su iščupani iz korijena, tratinčicama nije ništa. Ni kosilicom ih ne možete uništiti. Promatram ovo vrapčansko polje između odjela za afektivne poremećaje gdje sam ležala prije četiri godine, i sadašnjeg radnog mjesta na odjelu za produženo liječenje. Zeleni tepih prepun bijelih nježnih tratinčica. Baš poput nas preživjelih i oporavljenih. I ludih taman toliko da vlastitu poteškoću pretvorimo u novu karijeru. Živili, i budite poput tratinčica!

Bullshit detector radi besprijekorno godinama. Sad ga slušam, to je najnoviji update. Nadrapali ste.

Nda. Ne da ti se taksirati? Naruči si uslugu za doma. I plati si je. Želiš me vidjeti na kavi nakon 5 godina? Pa ponovo na još jednoj za sljedećih pet godina? Ne više. Ili budi tu, ili odjebi. Zbilja me nije briga koliko si osijedio u međuvremenu i koliko još perestrojki misliš odšutjeti svoje razloge za kukavičluk. Nemam više vremena za lijenčine i dobrice koji se pretvore u aždaje čim im kažem to famozno Ne na koje počudovište svi koji misle da imaju neko bogomdano pravo na moje vrijeme, pažnju, tijelo, emocije, žvakanje i glodanje i rastezanje do u nedogled. Da, znam da si se oženio i da ti falim. Nitko nema Riječ kao ja. Naravno da me nije briga koliko si nesretan.

Razbio mi se pješčani sat i sve sam vas zaključala u saunu da se malo odmorim u bazenu leda.

Tražili ste- gledajte.

Budućnost je nezamisliva. Sigurnost je- stigla sam do zida. Da se molim? Za što točno, kad su apsolutno sve opcije moguće, a i nemoguće u isto vrijeme? Osjećala sam ovo raskršće godinama. Imam samo danas. Prošlost se ionako promijeniti ne može, a već sam je toliko puta prekopala i presložila da mi se paleolit izmiješao s kasnom antikom, labirint samo meni znan, a ostalima vječna enigma.
Budućnost jest zamisliva, u premnogo varijanti, no znaš i sam da je nemoguće pobrojati baš svako stakalce u kaleidoskopu, možeš samo pratiti kako se sveukupna slika mijenja iz sekunde u sekundu. Zadržavam dah i testiram svoju snagu dok mnogi na respiratoru i nemaju taj luksuz. Što znači živjeti? Biti u sada i ovdje, jer nam ništa drugo više ne preostaje. Kao da svi vozimo kroz gustu maglu, vidiš samo sljedećih par metara, i ništa više. Bojiš li se stisnuti gas ili kočnicu? Korak, dva, a što je dalje…to više nitko ne zna. Mijenjam se poput vode tekućice. Puštam emocijama slobodan prolaz, istutnje se ili išuljaju na prstima. Puštam mislima vizualizacije nekih mjesta na kojima nikada nisam bila. Gledam sebe u različitim aspektima funkcioniranja koji uključuju upotrebu svih vrlina. I nema više straha. Kad ti se godinama iznad glave njiše klatno sa oštricom, sve niže i niže, više i nije toliko bitno koliko ćeš živjeti, već kako.

Istinito, do kosti. Slušajući sebe i “autopilot”.

Naiđoh danas na citat Elizabeth Kubler-Ross, koji glasi: “Najdivniji ljudi koje znamo su oni koji poznaju poraz, patnju, gubitak i borbu, a našli su svoj način izlaska iz mračnih dubina. Ti ljudi imaju poštovanje, senzibilitet i razumijevanje života koji ih puni suosjećajnošću, nježnošću, brigom za dubokom ljubavi. Divni ljudi ne nastaju samo tako, oni se takvima načine.” Ovo je ogromna istina, a ti si nam prijatelju bio dokaz kako i najteža patnja čovjeka može izbrusiti u najljepši dragulj. Najradije bih ti rekla “moj Jere” jer sam te nakon prve rečenice odmah doživjela svojim i bliskim, ali to bi bilo vrlo sebično od mene. Bio si tu kao znak božje prisutnosti, ljubavi, topline, i dobrog humora svima nama koji smo ti bili blizu. Život je nevjerojatno ludo putovanje, jer na najneočekivanijim mjestima ostaneš zatečen bogatstvom nečije duše i veličinom nečije dobrote. Jere naš, skroman, išiban životnim tragedijama od starta, jedino što si svim srcem želio je ljubiti i biti ljubljen. Imao si nevjerojatnu mudrost za svoje godine upravo radi te nemilosrdne borbe za životom, u kojoj začudo nikad nisi postao ogorčen, kivan, zatvoren niti bijesan. Nisu te povukli poroci, nisi se uništio putem za razliku od većine ljudi koji bi to učinili da su morali nositi ma i pola tvojih ožiljaka. Silno si hitao u božje utočište i zagrljaj koji ti je neprestano punio srce, pa si tu bezuvjetnu ljubav mogao dijeliti sa svima nama koji smo imali čast upoznati te. Mili naš Jere, srce mi se iskidalo kad sam čula da te nema, makar sam predosjećala da nešto nije u redu kad ti je mobitel bio isključen. Prerano si otišao, prijatelju moj, možda upravo radi količine patnje koju si ponio u toliko malo godina. Tek si sad trebao odmoriti, u toplini doma, uz druženje sa svima nama koji smo te voljeli kao brata (ustvari kad bolje promislim, ovo “kao” je potpuno suvišno). Po srcima i po dobroti smo se prepoznali. Dosta nas je takvih samozatajnih i dobrih, ali ne dolazimo do izražaja u svijetu prepunom grlatih i bučnih narcisa, ljudi-fasada i svih tih silnih celofana bez sadržaja. No bogatstvo duše se ionako može vidjeti samo onim unutarnjim okom kojim se gleda ništa drugo doli sama duša. A tu si bio jedan od najbogatijih ljudi koje sam ikad upoznala. Prepoznali su te i mnogi drugi, naša Bilja kojoj si posvijestio što znači prava briga, ljubav i pažnja. Kratko smo se poznavali, ali ostavio si trag samo takav, čovječe…hvala ti na svakoj mudroj rečenici, svakom smijehu uz kavu kad mi je bilo najteže, ma smijeh mi je s tobom bio od starta, u onoj čekaoni. Pitala sam te kako se zoveš. Rekao si: “Jeronim, ali slobodno me možeš zvati Jere.” “U redu Jere, samo se nadam da nisi tvrdoglav kao onaj koji je rekao ‘Bože, oprosti mi što sam Dalmatinac!’ “. A odgovorio si mi u sličnom tonu : “A nisam preveo ni Vulgatu!” pa smo se prasnuli smijati oboje. (Guglajte ako vam teološki humor nije poznat.) Rekoh sama sebi- to je to, ovaj je moje sorte. I nisam pogriješila niti milimetar. I bio si, dragi moj prijatelju, vidio si ono najbolje u meni, u što ni sama nisam vjerovala, ali sad ću ti vjerovati na riječ. I dići ću kriterije još više, jer si mi pokazao koliko vrijedim, mili naš. Podsjetio si me na najbitnije- na toplinu, ljubav, brigu, i na zadnjem rastanku nakon kave na tramvajskoj stanici izgrlili smo se kao da se nećemo vidjeti sto godina. A kad si mi stavio znak križa na čelo kao blagoslov za sretan put prije nego što sam uletjela u tramvaj, e to mi je napravilo knedlu u grlu i pobjegla sam brzo u šesticu da ne vidiš da si me rasplakao. Ali mislim da si znao. Osjetio si me isto kao i ja tebe, nisam bez razloga potonula u provaliju naoko bezrazložnu, iz koje nisam mogla izaći nekoliko dana, čameći u sobi navučenih zastora slušajući Pink Floyd. Točno tad si vodio svoju posljednju borbu. Mili naš Jere, vratio si se kući na nebesa, gdje ti je oduvijek bio jedini pravi dom, odletio si u nebo poput rakete i znam da te sad više ništa ne boli, da si dobro, i zdrav i presretan s majkom i ostalim svojima. Hrabri moj fajteru, skidam ti kapu. I hvala ti što si se javio znakom poznatim samo iz našeg razgovora, i to dvaput, za nevjernog Tomu, na Majčin dan.
Koliko će biti praznije bez tebe ne mogu ni opisati. I svaki moj odlazak na bazen u Utrine neće biti isti jer te neću moći zvrcnuti “Ajde spuštaj se, idemo na kavu u Cotton+, gotova sam s feniranjem”.
Sad paziš na sve nas odozgo, i na ljepšem si mjestu. Odmori, mili naš, zaslužio si.
I hvala ti na prijateljstvu, ljubavi, zagrljajima, smijehu, podršci, dobroti, velikom srcu i svemu onome što čovjeka čini Čovjekom. Jer bio si upravo to, na svoj samozatajan i skroman način. Naš prijatelj svetac koji nam iznebuha ostavi trag mirisa ruža i ljubičica, makar u blizini nema nikakvog cvijeća. Ako treba i dvaput, legendo naša. 🙂 Neću ja više plakati, ti sad živiš u svima nama kojima si u dušu zavirio. I ostaješ tu, u nama, živ zauvijek. Osim toga, dužne smo ti Bilja i ja one baklave u Petrinjskoj, i šetnju po Bundeku. I budemo, ne brini. i bit ćeš s nama. Volimo te puno puno! I u tome je cijeli smisao svih naših ovozemaljskih lutanja i borbi.

Čuvali te anđeli!

Koliko desetljeća treba proći da ispričam i ovu priču? Da napišem i ovaj post? Očito treba, nataložilo se toliko toga da će me pokopati ne ispljunem li to. Još sam premlada za rak, a prestara za melodramatičan suicid. Mogli bi ljudi reći “A bila je tako draga i duhovita, koja šteta.” Mnogi bi i trljali ručice od zadovoljstva činjenicom što je glavna nasljednica ispala iz igre, pa sve ostaje njima ako se dovoljno potrude da ti se uvuku u šupak, hijene. No, neće tvoja pobjeda doći tako lako. Prelako biste me se riješili uz komentar “Sirota, bila je nestabilna i slomljena” perući time odgovornost s vaših krvavih ruku. Jer, što je ubojstvo? Jedan potez nožem, jedan trenutak u kome žrtva ispusti dušu uz trenutni hropac? Kako nazvati ubojstvo u kome nekome mrviš dušu, emocije, empatiju desetljećima? Kako nazvati “Nisam te nikada ni želio jer si njena”? Kao da nisam i tvoja, kao da ti s time nemaš nikakve veze, kao da nisi mogao svršiti vani, i danas ne bi imao ovaj problem kojeg imaš. Jebiga, veliki zavodnik s manjkom samokontrole, pa treniraš tu kontrolu cijeli život na tuđim leđima kao kompenzaciju za vlastitu slabost. Vidim te, kukavice. I žalim jedino za vremenom koje sam toliko dugo ulagala u napore da me konačno primjetiš, prepoznaš i vrednuješ. Ne možeš ti to, bojiš se, jer jača sam, jer hrabrija sam, jer sposobnija sam, jer obrazovanija sam…i to ne tvojom zaslugom, nego njenom.

Hoćemo li se još malo vratiti na temu tog višedecenijskog ubojstva? Može, povirimo malo u tu kronologiju zločina.
“Mogao sam imati još dice”, kažeš često sa žaljenjem jer si utrošio najbolje godine sa ozbiljno oštećenom Drama Queen radi koje si me u dvanaestoj godini šutnuo i nisi se javio sljedećih 13 godina, bez obzira na to što su po Zagrebu u međuvremenu padale granate. Drama Queen je imala dva spontana, nasreću, jer da su odrastali uz vas dvoje ne bi ni preživjeli djetinjstvo u tom kaosu i počinili bi suicid prije mojih prvih pokušaja istoga. Uostalom, šutnuo bi i njih nakon razvoda od nje, baš kao što si i mene šutnuo, postali bi ti nebitni baš kao što sam ti ja postala nebitna nakon razvoda od matere, čim ti je tuđa pička zamirisala pod nosom. Djeca odrastaju u ljude, znaš? Osim toga, imamo i memoriju ponešto dulju od ribice Dore, pa- jebiga. Pamti se sve, i potrebno, a naročito nepotrebno natovarena muka i osjećaj neželjenosti. Jedno ljeto je bilo lijepo, zadnje ljeto prije Mrs Drama Queen, ljeto slano, sunčano, puno ronjenja, vjetra u jedrima, mornarskih čvorova i slobode. 12 mjeseci kasnije ona je već haračila, zaključavao si mi frižider, i smetala sam ti toliko da si me predao didi na brigu, pa ti je i to bilo preblizu i ekspresno sam poslana u Zagreb da ti budem na što većoj distanci sljedećih 13 godina. Trebala sam te tad najviše, tad sam trebala uzor za postavljanje zdravih temelja, no dobila sam po(r)uku da smetam, da ne valjam, da sam ja problem, i da je u redu ignorirati me kad ti puhne, kao predmet koji ti više ne treba pa ga odložiš na najdonju policu u ormaru, među stvari za nek’ se nađe možda jednom. Nisam ti nikad rekla što se sa mnom zbivalo tih sljedećih 13 godina. A nisi ni pitao, nikad te to kasnije nije ni zanimalo, “pometimo to, stavimo pod tepih i pravimo se kao da se nije desilo ništa” po dobrom starom otočkom običaju. Znaš li što? Moje psihoterapije, moja borba s trichotillomanijom, moja drukčijost i isključenost iz društva vršnjaka radi toga, neuroze, anksioznosti, strah, ali sam zato barem sa 12 godina dobro naučila sve autobusne i tramvajske linije po metropoli, jer sam sama odlazila psihijatrici za djecu na drugom kraju milijunskog grada. Pročitaj još jednom- psihijatrici za djecu. Jer- ja sam bila problem, sa mnom nešto nije bilo u redu, ja nisam valjala. A ti? Ti si joj za to vrijeme kupovao Louis Vuitton torbice i ljetovao na Kanarima. I jedino za čime žališ kad se osvrneš je potrošeno vrijeme, a još više novac koji ti je sprašila. Ne to što si propustio moje odrastanje, ne to što sam se razboljela radi tebe, i napatila u najdelikatnijem razdoblju života. Novac.
Radi novca si me i povukao natrag u svoj život nakon razvoda od Drama Queen, dajući mrvice uz obavezna predavanja o tome kako ne valja živjeti iznad svojih mogućnosti, kažnjavajući me za svaki interes koji se nije uklapao u tvoju viziju o mojoj štednji. Smatrao si da time uspješno pereš svoju savjest. Sva sreća da je zrak bio besplatan.
I nikada nisam čula “Kćeri, oprosti”, a vjerojatno nikad ni neću, jer ti za sebe još uvijek misliš da si savršen, nepogrešiv i pravedan. Koja lakrdija! Uzeo si me s najdonje police samo kako bi pokušao napuniti svoj džep, i ponovo me odložio, ovaj put u smeće, bijesan samo zato jer me nisi uspio razbiti pošto nisam htjela biti potplaćena robovska radna snaga koja redovito puni tvoj bankovni račun. Da, novac. Tvoj Bog je dolarska novčanica. Izdao si me i po drugi put, prodao radi sna o zaradi od 20.000kn godišnje. Kako simbolično…očito ti nisam ni vrijedila bogznašto kad si me za tako jeftine pare izdao.

A sad lijepo uživaj u svakom krvavom dolaru. Više nemaš kćer, više nemaš ni problema, više nemaš dužnost lagati gradom kako si mi kupio stan u Zagrebu, dok se voziš okolo svojim novim brodom koji je koštao skoro kao taj famozni stan o kome lažeš, za kojega vrlo dobro znaš da si ga trebao kupiti, jer to normalni ljudi svojoj djeci rade, a ne zabijaju im noževe u leđa.
I osiguraj si svoj pokop na vrijeme, pun je grad hijena i rado će ti uskočiti u pomoć, uopće ne sumnjam u njihovu halapljivost. Naposlijetku, pozdravi mi moju dragu prijateljicu gospođu karmu. Sretat ćeš je svako jutro, gledat će te iz ogledala pri svakom jutarnjem brijanju.

Mirno more, kapetane! Odsad ploviš sam u svoj bezdan. Nek ti se Bog smiluje.
A ja nastavljam dalje živjeti, u punini i neopterećenije, za promjenu.

Tko zna hoće li svi oni koji misle da su lukavi i pametni, jednoga dana primijetiti da smo šutjeli samo iz pristojnosti.

Nepoznat autor

Zaboravila sam se. Lako je to kad se upregneš u trku za preživljavanjem, strah od nule, strah od ovisnosti o drugima, strah od godina i gubitka vremena, pregaženost, izmaknutost u skoro nepostojanje, strah, strah, strah… i kad se kotačić jurnjave smiri, gdje sam? Što mi treba? Što želim? Poput šamara svaki put stiže spoznaja nemogućnosti bliskosti. Zašto? Što sam učinila gospođi karmi da me sjebe svaki put? Gubitak nade je najbolniji, makar je i ta kurva toksična. Čekam.
Previše boli spoznaja da toga što mi najviše treba za mene- nema. Nečijom okrutnošću sam stavljena u poziciju nemicanja, jer svaki put kad krenem nakon što bljesne tračak nagovještaja sjebem se. Zašto si dopuštam da me tuđe površnosti uvijek iznova zabole? Nebitna sam im. Nebitni su. Ne vide me. Ili ih plaši ono što vide. Žudim bliskost bez gušenja. Postoji li to uopće? Što ih to točno plaši? Gdje mi je ta snaga od koje munjevito pobjegnu, sad, da se iščupam iz sebe? Raspadam se.
Tu neće pomoći ni orgazmi ni suze.

Koji sam ja tukac. 43 godine u dupetu, i tek sad polako dolazim k pameti, with a little help of my friends. Postavljanje zdravih granica, da. Moja sloboda je u mojim rukama nakon duge i teške borbe da uopće skopčam činjenicu da je to nešto na što imam potpuno pravo, da mi nitko nema pravo nametati sram i krivnju radi toga, da sam ja kreator vlastitog prostora- emotivnog, duhovnog, mentalnog i naposlijetku onog fizičkog koji uključuje i meni drage stvarčice i sitnice. Cijeli život se nekome opravdavam, stavljana u poziciju da se branim i objašnjavam…što i kome? Da sam to ja, i da tu takva postojim bez da sam to birala i tražila? Da, i to sam morala crtati, i gotovo se ispričavati što postojim.
Ali dosta više. E baš neću. Ako dosad niste skopčali, nećete niti da vam ep napišem i u čipki izvežem. Niti slovca više. Tu sam, i to je u redu. Nemam više namjeru ni atoma ponijeti na svojim leđima, a da nije moj, već onaj nepotrebni tuđom zluradošću natovaren. Ne želim nositi sve ono za što nisam osobno odgovorna. Ne želim više nositi ikoga osim sebe. Kako ono ide priča o čovjeku koji je svaki dan na jezeru lovio ribu pa ju nosio u selo, da bi ga to isto selo ispljuvalo kad se razbolio i nije mogao otići po ribu, da, on im je bio kriv. Na kraju mu je dokusurilo pa ih je podučio pecanju, neka se prehrane sami.

Tu sam. Znam, ali neću više. Neću. Mogu, ali ne želim. Dosta je bilo tuđih šlepanja. Dosta je bilo tegljenja tuđih očekivanja, s godinama sve većih i žešćih, do pucanja kičme natovarena. Jok. Sad malo želim disati, plivati, ne razmišljati “što ako”, smijati se, voljeti i sebe i svoje suborce, poslati u kurac gadove i nazdraviti Životu. I na kraj pameti mi više nije micati se ikome, i umanjivati se samo kako bi dotičnome/dotičnima bilo manje neugodno pošto ih moja srčanost i kvalitete posramljuju i uznemiruju. Vaša ljubomora, vaša stvar. Rješavajte sami svoje komplekse.

Eto, tako i ti, Živote, seronjo stari, da te vidim odsad nadalje! Mogu ja to i bolje.
A ti?

I što reći? Možda bolje ništa. Ionako je život pun promjena, samo što je ova posljednja bila malo žešća. Živa sam, zdrava, još uvijek se uspijevam zajebavati, ljuta kao ris jer se zatvara kino Europa, dovoljno potkovana da si osiguram kruh svagdašnji. Nema predaje!
Pozdravlja vas Gorgona.

Ne sjećam se kad sam zadnji put kupila cd, vjerojatno prije desetak godina. Što me ponukalo ovaj put? Puno toga, ljubav prema jazzu, divljenje jednom izuzetnom talentu, podrška prijatelju i hrabrom suborcu, prepoznavanje kreativnosti, ljubav prema ljepoti, skladu i izvrsnosti. I jedno veliko hvala od mene, za svaki razgovor, podršku i suze od smijeha u 1 ujutro, kad trbuh boli od smijeha zbog urnebesnog humora radi jedne žirafe iz onog vica, svaki put kad sam se natjerala ostati budnom jer me izvrsna muzika uvijek podigne ma koliko bila iscrpljena od sezonskog višemjesečnog crnčenja… Hvala ti Marin Jerkunica, budemo već i tu janjetinu okrenuli, s kapulicom mladom! Odsad nadalje samo u dobro gledaj, i nek te to isto dobro prati gdjegod zasvirao, dragi prijatelju vanserijski! Ostani svoj! 🍷🐾❤️

Izuzetno mi je teško uokviriti cjelinu odlazeće godine nakon svega što se zbilo, doista nisam od nekih slavlja. Teška, mučna godina, doista. Možda je dobro što odlazi bez povratka, možda je dobro što se rađa nešto novo, nešto bolje? Nadam se.

Teško je gubiti prijatelje, teško je ostajati bez samozatajnih, dragih, mirnih i dobrih ljudi koji su endemska vrsta po sebi, svjetlo i radost. Teško je kad u teškim vremenima izgubiš ta rijetka uporišta, pogotovo kad ih izgubiš toliko brzo, naglo i neočekivano da ostaneš bez riječi, izuven iz cipela, a tuga ostane visjeti nad tobom tako nespremnim i zaprepaštenim, i svako malo se promeškolji bockajući te i tjerajući suze čim malo vanjska buka utihne, pogotovo kad se sve smiri pred počinak.

Dobri naš Luka, bio si mi drugi tata, hvala ti za svaku smokvu, svaki smijeh, svu dobrotu, pažnju, ljubav i podršku kroz ove moje otočke radne godine. Ti si sada radostan u Gospodinu i bereš te nebeske smokve koje rađaju plodovima bez obzira na godišnje doba. Pazi na nas koje si ostavio za sobom, i odmori. Nedostaješ nam. Čuvali te anđeli.

“Only dead fish go with the flow.”
Richard Grannon

Svega cvijeća u bašti božjoj. Toliko želja, afiniteta, metoda brušenja karaktera, različitih duhovnih disciplina koje sve vode k istom putu, onome unutra, vlastitoj srži. Različiti su nam prioriteti, naravi, svjetonazori, različite su nam i srži. Znao je to i stari Držić. Ljudi nazbilj i ljudi nahvao. Ljudi koji jesu, i ljudi koji nisu. Vrlo jasno se to vidi, i vrlo brzo, naravno ako ne počnemo racionalizirati prvi glas intuicije, i ne počnemo idealizirati, diviti se potencijalima, motajući sve u ružičasti papir koji se u ovim posljednjim danima ionako brzo podere.
Odsad se divim samo realiziranim potencijalima, izbrušenim osobnostima, zrelim ljudima, onima koji imaju i fokus i disciplinu, koji znaju što žele od sebe i drugih, i koji se ne plaše izazova. Koji kroz teškoće rastu. Koji sami rješavaju posljedice svojih nesretnih djetinjstava/propalih veza ne tovareći svoju emocionalnu prtljagu u potpunosti drugima na leđa, i koji usprkos tome i dalje kroz život gaze nezagađeni gorčinom i razočarenjem, i unatoč svemu imaju snage hrabro ispričati svoju istinu. Koji se unatoč svemu uspijevaju i dalje razveseliti, i njegovati britak, samo životnim mukama isklesan inteligentan humor sa netoksičnom notom sarkazma, onako usitno poput arome borovice u dobrom ginu. Predivna mi lekcija ionako žestoke godine.

Dragi moji, znate koji jeste, hvala vam što i mene činite boljom osobom. I hvala providnosti što nam je ukrstila životne puteve.