Onome koji će se uspješno prepoznati

Mrzim te. Iako nikad nisam imala ništa od tebe, iako je sve što imam jedno obično nemanje, iako nikad nisi odlučio biti tu za mene, još uvijek mi smetaš poput dosadnog iritantnog trna. Boliš, žuljaš, ubadaš, ne mogu slobodno šetati, a kamoli potrčati bez boli. Taman kad pomislim da sam te se riješila, opet se upališ i uzrokuješ gnojenje rane koja samo što nije zacijelila. A ne želim naučiti živjeti s time jer znam da mogu bolje. Znam da ću biti slobodna od tebe, i da ćeš samo ishlapjeti čim dublje razvijem novu priču s onim tko me je dostojan, tko će cijeniti sve ono dobro i kvalitetno, i tko će se potruditi ne samo ‘ne usrati’ nego mi itekako uljepšati život.
Mrzim te, iako bih se kršćanski trebala moliti za tebe, pošto nam je rečeno da ljubimo svoje neprijatelje. Ne mogu. Gadiš mi se. Ali neću ti uzvratiti istom mjerom- lažima i manipulacijom, pričanjem bajki o tome kako bismo svi trebali biti slobodni i neuvjetovani tuđim ljubavima, kako je posesivnost loša, znak slabosti i nedostatka povezanosti s Bogom – idealna spika za serviranje onoj od koje očekuješ da ti uvijek bude na raspolaganju i na ‘izvolite’ dok ti svoje vikende i život provodiš s nekim drugim, sa svojom curom kojoj sereš da ti je jedina bitna. Zašto njoj ne pričaš pričice o takvoj slobodnoj neuvjetovanoj ljubavi? Dopuštaš li i ti njoj takvo zaleđe, nekoga za držanje na lancu za svaki slučaj u epizodama dosade za razbijanje monotonije monogamije, ili je to samo i isključivo tvoj dio kolača u toj zajednici mazanja očiju? Znaš, izdaja je puno gora od prevare. Izdaja je to što ti radiš svima oko sebe. Sekin braco…izdaješ sve redom svojom sebičnošću, površnošću i olakošću. Što si mislio? Da ću ti dopustiti da nas jebeš obje, i oženiš onu koja prva ostane trudna samo kako bi izbjegao učiniti izbor? Da se ne bi morao potruditi odlučiti? Da slučaj odluči umjesto tebe? Indiferentni beskičmeni bezmudi licemjerni gade. Zabavno ti je? Zanimljivo ti je? Hoćeš li još drame? Hoćeš li još pažnje?
Jebi se.

Tempus fugit

Neki dan uz ugodnu kavu u ugodnom društvu ošinula me spoznaja da je prošlo već 17 godina od nekih putešestvija i situacija koje su mi bitno obilježile sadašnji život. Lijepa lekcija zahvalnosti i spoznaje da smo svi vrlo krhki. Barem ja koja jasno vidim da bez tuđe dobrote i podrške ne bih bila tu gdje jesam, ovakva kakva jesam- više ili manje uspješna u navigaciji morem života (taj konačni zaključak ostavljam bližnjima). Cijeli jedan život sabio se u tih 17 godina. Život u kome vrlo precizno vidim od čega sam sazdana, i koliko moji uspjesi nisu samo i isključivo moji. Hvala dragom društvu s kave u posvještavanju bitnoga- ljudskosti, srčanosti, i slobode. I to jedne vrlo zanimljive, radosne i opičene slobode do koje vodi prilično težak put.

Dosta introspekcije za najdepresivniji dan u godini, u kome sam prigodno raskitila bor i šarene lampice poslala na godišnji; vrijeme im je za odmor jer bi u suprotnom postale svakodnevne, obične, izlizane i neprimjetne. Ostavimo kućne magijice samo za meki bijeli prosinac.
Ali zato neka nam iskrice dobrote budu čarolija kroz cijelu godinu. Upalimo te prskalice unatoč svemu, pa makar ispali magarci radi toga.

RetroIntroSpektivni

Od ponedjeljka. Od prvog siječnja. Čim mi sjedne povrat poreza. Aha, da, kako da ne. Podvlačim krivulju, jer život nije ravna linija. Krivulja krivuda posvuda, i obično završava na najneočekivanijim mjestima za razliku od crte. Pritom je i propusna, pa si vi mislite kako ću napraviti (novo)godišnji obračun sa samom sobom. Živa sam. I živim višekratno poklonjeno vrijeme, pa ako to nije dovoljno za poslaganje prioriteta, ne znam što jest. Neki krugovi su se ionako zatvorili sami od sebe.

Sretna? Ne znam. Možda nije ni bitno. Kaže moj omiljeni pisac pokoju zanimljivu o sreći, kao i o samospoznaji. Njemu vjerujem. Za neupućene, riječ je o Orhanu Pamuku.
“Teško je objasniti što znači da ‘sreća nije moja priroda’. Ima ljudi koji uvijek nađu sreću, iskopaju je iz bilo čega, ugledaju u svemu, zgrabe, nose, pretjeruju s njom, stalno je ističu i ponavljaju potragu za time što ih je usrećilo ne bi li to iznova proživjeli. Možda i ja to činim, ali ne baš previše. Ima u meni neki dio koji me gura u probleme, izazove; kreativnost je dio tog paketa.
Nismo rođeni da bismo bili samo sretni. Ambiciozan za više vidjeti, stići do nečeg daljeg, sresti više ljudi, čuti više ideja… a takva vrsta ambicije rijetko vodi sreći. Da, to vodi do zadovoljstva, pa recimo i do sreće kad ste završili, kad se osvrćete na život. Sebi kažem: ‘O, vidio sam toliko toga, doživio sam toliko toga’. No, da sam htio imati sretniji život, trebao sam ostati kući, možda čak nikada ne početi pisati romane, vježbati skromnost, biti površniji. Ali, ima u meni neka borba koja traži dramu, probleme, možda je to demonsko, ta ambicija koja se bori u meni i zbog koje također nisam sretan.”
Kao što sam i rekla u prvom zapisu ovog bloga prije više od dvije godine- tko je ikad uspijevao pisati dok je bio presretan? Sretni pisci više nisu pisci, složio bi se i Bukowski. Tenzija, nemir, nezadovoljstvo koje me čačka iznutra, potreba da uobličim, izbacim, ‘posložim’. Pretvorim se i sama u propusnu membranu.

Ma dobro je. Dišem, prilično dobro za nekoga tko je trideset godina zadržavao dah. A samoiscjeljenje nije čin, već proces u kome je dopušteno i pogriješiti. Pokušam, padnem, ustanem, otresem prašinu, krenem dalje naučivši nešto, barem ono što više ne želim. Odrastanje ne prestaje dok sam živa.

I sve je to život…i sedrene barijere i slapovi, i brzaci, i širina moćnih razgranatih ušća. Samo nemojte sami sebe pretvoriti u bare jer ste lijeni pomaknuti se iz zone komfora. I dišite, kome što imate za reći- recite. Tecite.

Ja sigurno hoću. A možda i zapalim nešto putem, pa malo uživam promatrajući eksplozije…hvala na sugestiji, George! Love ya!