Oprost

“Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” (Ivan 20,23)

Sanjam tako neku noć blisku osobu kako je otišla i stoji na vratima raja sa Svetim Petrom. I pita mene Petar: “I što si odlučila? Jesi li mu oprostila ili ne? Ako nisi, on ne ulazi i ostaje vani, a ako jesi, on ulazi.”

I što sad reći na to? Svi znamo biti i ćudljivi i ponekad glupi u svojim životnim odabirima i postavljanju prioriteta, i teškog karaktera, i ograničeni nasljednim ili životnom mukom stvorenim dijagnozama ili tipom ličnosti koji može spadati u Cluster B…i što sad?
Školica milosrđa, zar ne? Oprostiti nekome tko koristi ljude poput igračaka? Ili oprostiti nekome tko bi te najradije ubio ali nema muda za tako nešto, pa je samo otrovan, zavidan i minira te na svakom koraku jer ne može podnijeti tvoju snagu, otvorenost i ono najteže neoprostivo- to što imaš mir sam sa sobom, i što nosiš dostojanstveno svoje kvalitete i mane.

A opet, ako realno pogledam, svi smo sjebani i nema osobe bez slabosti, uglavnom teglimo te svoje slabosti ciklički ih ponavljajući dok nas ne pomete spoznaja vlastite nesavršenosti, iz čega proizlazi i poniznost. Svi smo ‘krivi’ i pomalo ukrivo. I pitanje je hoćemo li za života izgraditi karakter do te mjere da savladamo i nadjačamo te vlastite slabe točke…znaš jako dobro kad se sam sa sobom osjećaš loše, nedovoljno, pa trpaš i zatrpavaš tu rupu junk hranom, alkoholom, drugim ljudima… i to nevoljenje sebe je problem. Svijet nam ništa ne duguje, dugujemo sami sebi zagrljaj, i izvlačenje te snage iz pete kako bismo bili u stanju zdravo nositi i voljeti sebe, pa tek onda i druge…jer ako ne znamo zdravo nositi sebe, onda ćemo druge ljude koristiti kao šlep-službu i svi će nam drugi biti krivi i odgovorni zato što šlep-služba nije mogla doći na vrijeme, nije dovoljno brzo ili dovoljno snažno povukla, itd itd, a da ne govorim o tome da ćemo i dalje biti i sjebani i nezaliječeni i kivni na cijeli svijet, i nećemo se maknuti s mrtve točke u radu na sebi decenijama. A za rad na sebi treba imati i hrabrosti, i petlje, i jakosti za preuzeti odgovornost, i jedno kvalitetno i realno ogledalo, za početak.
Pa kako sad oprostiti takvima što se decenijama ne miču s mrtve točke? Jednostavno tako…nisu svi blagoslovljeni samospoznajom i kapacitetima za nju. Mi intuitivniji smo i odgovorniji radi većih darova koje imamo.
Otpustite kome što imate, prošlost se promijeniti ne može, niti neće, na nama je što ćemo s njom danas i u budućnosti. Tegliti taj kamen zamjeranja i optužbe, ili olakšati sebi?

Odgovor je jasan. Lakše je živjeti bez otrova u sebi. A još kad vas to upita Sveti Petar…pa kako bi ga čovjek mogao odbiti?

Berlin…još malo

Nije pala bandera niti deblo na mene u olujnoj noći. Čuva me moj anđeo, hvala mu, uvijek tako narodski rečeno ‘imam sreće’. Iliti blagoslova. I doista, ima još jedan razlog zbog kojeg sam spakirala kofer i krenula put sjevera…osim Pergamon muzeja, i Brandenburških vrata, i ostataka zida, i 500 godina protestantizma, i Bowiejevih stopa i traga kojeg sam vrijedno slijedila, i turske kuhinje kojom sam utaživala nostalgiju za Istanbulom…duše drage, kako bi mi prepunili porcije kad bih naručila na turskome…spakirala sam kofer kako se ispostavilo zbog najboljeg koncerta u životu, sretna i punog srca, počašćena što sam imala prilike uživo svjedočiti tolikoj toplini, ogoljenoj emociji, žestini, i srcu, davanju do maksimuma, toliko da se ježiš dva i pol sata bez prestanka. Neki kažu- mračan je. Nismo li svi pomalo, ako iskreno zavirimo u vlastite nutrine bez potiskivanja i celofančića? Hvala ti, Nick, dao si se takvim intenzitetom nakon svega što si proživio… Doista, skidam kapu. Čisto, iskreno, bez zadrške i do kraja u punoći predanosti, kako i dolikuje proroku.

Srce mi ko kuća. I još dolazim k sebi.

Nebo nad Berlinom

Odreći se neba radi ljubavi? Osuditi se na potrošnost smrtnosti i ograničenost? Na djeliće znanja umjesto spoznaje? A pitanje je hoće li ta ljubav biti uzvraćena, a kamoli trajna. Dileme i tajne ljudskih srca vidljive su samo Svemoćnome. Ipak on zna bolje. Mi se počesto zaletimo, pa glavom u zid. Berlinski. I na kraju pitanje- je li vrijedilo?

To neka si svatko odgovori sam.

Tschuss!