Zbrajam i oduzimam

Zasad još uvijek u plusu. Meni osobno vrlo velikom što se tiče novootkrivenih znanja i nekih novih strasti koje i nisu baš neočekivane, s obzirom na povijest lingvističke bolesti. Uvijek me strani jezici povuku, a što je najčudnije, pretegnuli su na vagi interesa i drže me jače nego povijest, baština i povijest umjetnosti, moj nekadašnji prvi izbor. Traženje korijena…u sebi, i u rječniku stranih riječi. U odmotavanju svitka s tajnom kule babilonske doista vrijedi sudjelovati. Pale se lampice jedna za drugom, pa se pitam- što ćemo mi jezičari i teolozi raditi u božjem kraljevstvu? Bit ćemo na burzi jer ćemo se svi razumjeti pošto ćemo pričati jedan jezik, a sve tajne božje bit će otkrivene….i što ćemo onda raditi? Hoće li nam biti dosadno? Možda tad naučim okopavati krumpir i saditi paradajz, možda mi i to fino legne kao i ovi stari jezici. Bratić trekkie pita me mislim li naučiti i klingonski. Mislim da niti to ne bi nikoga začudilo. Ako klingonci nauče okopavati krumpir skupa sa mnom…plus za obje civilizacije. No zasad su ipak glasniji Mojsije i Izaija. Vidjet ćemo kud me ovaj yellow brick road dalje vodi.

Živi bili, mora razdvajali!

“Evo, sve činim novo!”

Sve novo? Ponekad je dovoljno samo promijeniti kut gledanja. Dio vlastitog karaktera koji ne voliš i koji ti škodi, zbog kojeg prolaziš bijes i ponor, očaj i beznađe dok ne naučiš lekciju, taj dio ti je najveći saveznik i zbog toga si jači u nekom drugom aspektu života, to je ono što ti daje na kvaliteti i izdvaja te u moru istih, kopiranih i kloniranih.

Kako se pomiriti sam sa sobom, kako prihvatiti sebe u potpunosti, bez “ovo valja, a ovo želim uništiti jer mi je previše muka donijelo”? Bog zna što mu je činiti sa svim našim uvrnutostima, zašto smo baš takvi, i što iz toga može izaći na dobro. Čak i kad mi to ne vidimo, kad ne vidimo ništa osim mraka i očaja. Teško je hodati s vjerom i pouzdanjem kad je sve što osjećaš samo grč i strah. I to je ljudski. Ali i to prođe. I njega je bilo strah, i on je bio u grobnoj tmini tri dana i noći. I nije tamo ostao, na veliku radost našu, da nam bude primjer.

Ne zaboravite da je On tu, ljubav i svjetlo, makar ste zapeli u tamnoj noći duše. Iz nje možete izaći samo mudriji, snažniji i oljušteni od površine do vlastite srži.

Ваистину васкрсе!

Dan žena?

Nije fer, ipak nas ima pola planete. I svaki dan je naš. Barem bi trebao biti. Nije baš da smo kao japanske trešnje u cvatu, pa da nam treba posvetiti samo trenutak u vremenu, jedan dan od 365 njih u godini. Osim toga, borba koju su započele sufražetkinje još uvijek traje, jer ionako klizimo retrogradno. Ekstrema kao u priči, živimo u naopakom svijetu. I zato, svima onima koji karanfilom još uvijek pokušavaju kupiti mir u kući i strpati gomilu sranja pod tepih samo kako bi se zadržala forma, dok se sadržaj raspada po šavovima, imam za poručiti samo jedno:

I, je li nam sretan današnji dan? Je, ako si ga same napravimo lijepim. Kao i svaki drugi, naravno.

Otpor!!!