Ne moram ja ništa…

…osim umrijeti jednog dana. A možda ni tad. Ne moram. Niti se moram ‘upariti’ kako bih smislenije i ispunjenije živjela. Tko kaže da je teret simbioze idealna norma? Zašto bi to trebala biti za sve? Nismo svi od istog materijala sazdani. I držanje za ručice ima često puta preveliku cijenu. I ne, nisam kukavica, ne bojim se rizika. A što i da jesam? Pa što. I može mi biti u ovim godinama. Ne dam svoju bazu i centar svog mira, pa tko se uklopi, dobro je došao. Seks je precijenjen, otvoren razgovor je potcijenjen. Razmislite malo o tome prije nego radi straha od praznine uletite u kojekakve kombinacije koje s vremenom ispadnu na vašu štetu. Ja to ustvari sama sebi, no…pametujem u hladne burovite noćne sate. Ja i Simply Red. Something got me started. A nije plavac mali, već čaj od jagode. Nikad dalmatinke od mene, tja. Nice try, stara moja. Uvijek ćeš biti čardak ni na nebu, ni na zemlji.

Eye of the hurricane

Postaješ ono što u sebi hraniš, ukoliko se u međuvremenu ne umoriš i ne pustiš da sve ide svojim tokom. Nisam više ista, ne idem glavom kroz zid na prvu loptu kao u dvadesetima. Sve mi je lakše jednostavno- pustiti. I mudrost daje plodove, pošto se ljudi kroz situacije u kojima stojim tako nepomično vrlo brzo iskristaliziraju u svim svojim nijansama. Zaključi se nameću sami od sebe. Iako boli, ne razbijam se o zid. Blažene skore četrdesete.

Umorili me ljudi, prohtjevi, htijenja. Godi mi nepomičnost. I nije da nemam života niti strasti, nego se ne dam bujici da me odnese. Ugodno je u oku tornada. Valjda je to ono što nazivaju ‘biti promatračem’. Tu si, prisutan si u potpunosti, ali zaštićen. Ogroman doseg za jednog control freaka, zar ne? I paše, baš paše nakon toliko godina sagorijevanja i involviranosti. Blaženi mir, taj neočekivani dodir dugo priželjkivane, toliko žuđene milosti.

I hvala Mu na tome.

 

After a long and emptying silence…

Proživjeh tri života od posljednjeg blog posta. Da filtriram mizandriju, nakupljenu ravnodušnost nakon gomile tuđih površnosti, sreću opakog naličja, gušeće sebičnosti…da vidimo što će ostati ispod svega nataloženog. Možda i ne postanem sarkastična.

Zasad dišem slobodno, ili barem tako mislim. Demončići čuče u prikrajku i trljaju ručice mojim nespokojem. No, tko je ikad uspijevao pisati dok je bio presretan?

 

Drago mi je, Bluna.