Noćurenje

Nemam prikladnije riječi. Ono doba kad sam najproduktivnija, unatoč išijasu i satu koji mi već neko vrijeme govori da je sleeping time. Da, možda u nekoj drugoj vremenskoj zoni. Ono doba kad sam u mlađim danima bila mentalno najproduktivnija, kad se najbolje učilo i pamtilo. Štošta pamtilo. Ono doba u kome sad odustajem od bezuspješnog pokušaja spavanja, pa perem suđe i čistim mačje zdjelice s hranom. Prehladno je za iznijeti smeće. Dovoljno toplo za sabrati posljednjih osam mjeseci života u zadovoljnu liniju nekih krajeva i novih početaka. Uvijek bude tako. Nešto izgubiš, nešto dobiješ. Raduje me ta otvorenost i onaj dobar osjećaj budućih dana. Onako dobar kakvoga sam zadnji put osjetila s 26 godina, prije bolesti, dok je svijet još bio otvoren, topao i obećavajući. Naravno da je sad drugačije, no ne manje zanimljivo. Uz veće podočnjake, svakako, i uz zrelija prijateljstva. I nije svako zlo za zlo, blagoslovljene bile sve teškoće i ponori, jer oni su najbolji filter za pročistiti kako sebe, tako i one koji se predstavljaju bližnjima. Koliko god bilo pakleno teško i naizgled nemoguće u svom svojem besmislu, ipak na kraju spoznaš od čega si sazdan, i tko je oko tebe površan. I postaješ jači, iako ti se čini da si slomljen. Samo naizgled poraz. Poput vlasi kose tanka je granica krhkosti i snage. Ali treba vremena da sve to uvidiš.

Nije loše za jednu trideset i ohohogodišnju ludu mačkaricu, a S. mi kaže da zabava počinje tek s četrdesetak.
It will be hell of a tea party!

Surprise

Kad u klaustrofobičnome ludome gradu prepunom ljubomornih ljudi stekneš lijepo novo prijateljstvo, možeš slobodno smatrati da si dobio na lutriji.

As simple as that. Život je lijep, ipak i unatoč.

 

Falcustone

Čemu pišem, kome pišem i zbog čega? Jesam li idiot ako pišem samoj sebi i nekolicini meni sličnih čudaka kako bih razjasnila samu sebe i samospoznala ponešto kroz godine o vlastitoj snazi i nemoći? Jesam li ovca ukoliko ne pišem o New World Order i planovima familije Rothschild, jer je to ono bitno što se stvarno događa, i što je krucijalno za povijest čovječanstva i za sve nas? Je li samospoznaja za naivne budale, jesam li glupa ako mi se živo fućka za ostatak svijeta i nepostojeće avione koji su se zabili u twinse? Koja je zadnja rečenica moje životne knjige, sažetak i krajnja poruka, poanta svega? Mijenjam se kroz godine, a mijenja se i ta zadnja rečenica. Trenutno bi glasila: “Egocentrična gomilice, počistite prvo u svome dvorištu i preispitajte motive vlastitog srca, pa tek onda spašavajte svijet i preobraćajte sve ostale upirući prstom u tuđe greške, slabosti i nesavršenosti; sjašite mi s leđa i ne gazite po mojim granicama vlastitom sebičnošću i obijesti samo zato jer ste radi moje strpljivosti pomislili da vam je to dopušteno.” Dovoljno? Svijet je prepun vrlo inteligentnih i pronicavih ljudi koji prave budale od sebe. Jer, odgovor i reakcija na iskrenost trebala bi biti poštovanje, čak iako se ne slažeš sa izrečenim, makar pokušaj razumijevanja tuđeg svijeta, uzroka i motiva nečijeg stanja i akcije u određenom trenutku u vremenu, a nikako plitka provokacija petnaest godina nakon izrečenog. Jer jedno je kad napraviš budalu od sebe s nezrelih 22 godine, a nešto je sasvim drugo kad  činiš to svjesno i namjerno s nepunih pedesetak. Bude to i smiješno i žalosno. Da, inteligencija je vrlo često putokaz za gadnu stranputicu ukoliko uz nju ne ide empatija i poštovanje za svijet i granice onog drugoga.

Koja dihotomija… tako pametan čovjek, a takav kreten.

Rušenje idola

Ma i nije ustvari rušenje. Ne rušim ih ja, sami se strovale s početnog pijedestala u neke mutne blatnjave vode iz kojih više nikada ne isplivaju. Samo, uvijek boli mene, a ne njih. Oni su samima sebi sasvim super i nepogrešivi. Pričam o ljudima koje znam desetke godina. Neki ne sazrijevaju, neki nestanu baš kad se razboliš i kad najviše trebaš prijateljsku potporu, nema ih, progutala ih magla. Malo njih ostaje neiskvareno, u biti- malo njih ostaje, zato su i dragocjeni.

Znate koji ste.