Falcustone

Čemu pišem, kome pišem i zbog čega? Jesam li idiot ako pišem samoj sebi i nekolicini meni sličnih čudaka kako bih razjasnila samu sebe i samospoznala ponešto kroz godine o vlastitoj snazi i nemoći? Jesam li ovca ukoliko ne pišem o New World Order i planovima familije Rothschild, jer je to ono bitno što se stvarno događa, i što je krucijalno za povijest čovječanstva i za sve nas? Je li samospoznaja za naivne budale, jesam li glupa ako mi se živo fućka za ostatak svijeta i nepostojeće avione koji su se zabili u twinse? Koja je zadnja rečenica moje životne knjige, sažetak i krajnja poruka, poanta svega? Mijenjam se kroz godine, a mijenja se i ta zadnja rečenica. Trenutno bi glasila: “Egocentrična gomilice, počistite prvo u svome dvorištu i preispitajte motive vlastitog srca, pa tek onda spašavajte svijet i preobraćajte sve ostale upirući prstom u tuđe greške, slabosti i nesavršenosti; sjašite mi s leđa i ne gazite po mojim granicama vlastitom sebičnošću i obijesti samo zato jer ste radi moje strpljivosti pomislili da vam je to dopušteno.” Dovoljno? Svijet je prepun vrlo inteligentnih i pronicavih ljudi koji prave budale od sebe. Jer, odgovor i reakcija na iskrenost trebala bi biti poštovanje, čak iako se ne slažeš sa izrečenim, makar pokušaj razumijevanja tuđeg svijeta, uzroka i motiva nečijeg stanja i akcije u određenom trenutku u vremenu, a nikako plitka provokacija petnaest godina nakon izrečenog. Jer jedno je kad napraviš budalu od sebe s nezrelih 22 godine, a nešto je sasvim drugo kad  činiš to svjesno i namjerno s nepunih pedesetak. Bude to i smiješno i žalosno. Da, inteligencija je vrlo često putokaz za gadnu stranputicu ukoliko uz nju ne ide empatija i poštovanje za svijet i granice onog drugoga.

Koja dihotomija… tako pametan čovjek, a takav kreten.

38 thoughts on “Falcustone

  1. Kreatonica me inspirirala na novu podjelu žena: pregorjele, zagorjele i sasvim sirove. 😀

    Negooo… ne huli. U twinse su se fakat spizdili avioni. No pustimo sad to, nu sam ti htio reći da ti je ono tvoje fakat predugačko za zadnju rečenicu životne knjige. Prije će biti nešto u stilu – “sjediš mi na cijevi s kisikom, idiote!” 😀

    1. Vrlo precizno i praktično, hvala ti. 😀 A možda bih mu trebala zahvaliti. Vidiš kako me lijepo inspirirao…a mislila sam kako mi pisanje teško ide i kako imam problema s kreativnošću. I takvi očito imaju svoju svrhu u svemiru. Samo da još citiram samu sebe otprije 6 godina na današnji dan: “Bože, blagoslovi sve budale koje si mi donio na put! Hvala ti što od njih mogu učiti kakva je istinska ljudska narav- prevrtljiva, prolazna i nestalna, te tako spoznavati tvoju vječnu i nepromjenjivu vrijednost i ljubav koja ne počinje iz hira i ne prestaje iz dosade.
      Amen! ” (10.10.2008.)

  2. Ne volim to činiti i prokleto se trudim da to ne činim ali, baš me pikaš gdje sam mek – svrha? učenje? pouke, spoznaje? bog? sudbina, karma, anyshityouwanttobelievein… bog?
    Zajebi to. Sve to.
    Neki dan kao fol napola u šali – tu je to bilo. Zajebi spoznaju. Nikakav krivi korisni kurac iz toga ne proizađe, nikad.
    Misliš da se zajebavam kad velim da sam shvatio, zaista shvatio žene? Ne, ne zajebavam se. Razumijem vas bolje nego ijedna od vas uopće razumije sebe samu. I misliš da imam nešto od toga? Jest, imam, sjajan razlog da si žile tupom žlicom prepilim. Jebote, kakvo je bilo sretno stanje kad se moglo naprosto slegnuti ramenima na pojednostavljeni zaključak da se neka luda kuja davi u vlastitoj fuzzy logic i ići dalje!
    E pa, sad se više ne da. Već dugo. I to je sranje. Jednako kao i prije ostanem sjeban, ali za razliku od nekad, sad više ne mogu prerezati crtom čitavo mučenje jer – eto, ja je razumijem. Znam točno zašto čini to što čini. I znam da ona zna da je, u biti, naprosto luda kuja koja se davi u vlastitoj fuzzy logic – ali da nikad neće moći shvatiti da iz toga postoji izlaz.
    I tako svaki put.
    Pa si mislim, sve više ili manje lude kuje koje mi je anyshitIamtryin’tobelievein nanio na put – nema se tu što niti zahvaliti niti prigovoriti. A zašto? Jer to ništa ne mijenja. Sve što je bilo na putu, pregazilo me ili bilo pregaženo, a hoće li opet što biti na putu i kad i koliko puta – to ionako nitko mene ne pita. Niiti će me pitati. Zahvalnog ni nezahvalnog, isto sranje.

    Razmišljam da si za nadgrobni epitaf odaberem “sve vas treba jebat”. Pa tko se nađe prozvanim, sam si je kriv. Čak i kad bude žensko.

    1. Sorry ako te moja štaka živcira. Nije mi bio cilj ni piknuti te, ni isprovocirati te. Niti sam mogla pretpostaviti da ćeš se naći prozvanim. Svi tražimo izlaze iz vlastitog pakla uz pomoć štake- netko pisanjem, netko cigaretom, muzikom, alkoholom, vjerom u nešto/nekoga/ništa, netko kuhanjem, putovanjem, you name it. No korak kroz taj izlaz svatko radi sam i u svoje vrijeme kad dovoljno sazrije za to, ne prije svog vremena i makar koliko ga ostali gurali da prođe i turali mu instant rješenja pod nos. I slažem se s tvojim epitafom. Točno to vrijedi i za muški rod, bez iznimke, kad ogolim cijelu tu tragikomediju muško-ženskih odnosa i očekivanja do kosti. No to bi ti onda bila još jedna štaka u praksi, zvučalo ti to fuzzy ili ne. Kako hoćeš.

  3. Ma joj nenene. Nisi ti meni ništ’ kriva, nesporazum. Ti se samo igraš ježom, nemaš ništa s mojim napikavanjem na bodlju. 🙂 A štake, jebo takve koje puknu čim ih malo netko protrese. Anyshityoumaybeleivein je pozitiva, načelno, nego je stvar u tome da mene izludi osjećaj kad… ne, krivo, nego NEDOSTATAK ikakvog osjećaja kad uspijem skontat nekog vraga naučiti iz prošlosti. Shvaćaš? Ono, nit’ delirija nit’ gušta – upravo suprotno, totalna beskorisnost što sam se pitajboga koliko dugo nad time prevrtao noću. I onda netko pored mene zacvekeće zahvalnicu (ma makar i sarkastičnu) i ja popjenim – bit će od gole zavisti jer se osjetim ko kreten. Eto.
    Uostalom, da me nikad ne pikneš, ne bi imalo smisla uopće slušati što pričaš. That’s the point.

    Btw, epitaf bi bio štaka? Taj dio ne kontam. Makar… kad promislim, na kraju poslati sve u kurac i reći da ne mariš, u biti je laganje prvo sebe, pa tek onda ostatka svijeta.

    1. Aj sad opet pročitaj svoj epitaf, i zamisli njegovo provođenje u doslovnom smislu riječi. Seks, kao i čokolada, alkohol, droga i sve tako to….na što se navežemo i s čime pretjeramo kako bismo si pokrpali vlastite praznine i razbili unutarnje tupilo, eutanazirali se ili si pokušali iz depresivnog vakuuma izvući barem neki osjećaj da si živ…kaj je to nego opet štaka? Sad ti crtam ko malome Perici u školi. Sjedi, minus dva. A to što se osjećaš kao kreten, pa vjeruj mi da se i ja često osjećam kao kreten jer do te eureka spoznaje trebam puno puta jedan te isti test toliko puta pasti. Kao kreten uvijek se vraćaš po još malo iako si se već x puta nabo na istu bodlju i znaš da će te boljeti, ali svejedno misliš da možda ovaj put ipak neće. Onda već dopizdiš sam sebi i Bogu kad shvatiš da je ipak dosta. I onda ne dođe ni delirij ni gušt, već olakšanje jer shvatiš da su se sad jedna vrata definitivno zatvorila, i iskreno se začudiš zašto ti je uopće toliko dugo trebalo da dođe do toga. Samo olakšanje, i trunka tuge jer se rastaješ od svoje pokopane vjere u tu osobu prema kojoj si vrata nepovratno zatvorio. To je sve.

  4. Nema definitivno. Sve ide uvijek nanovo ispočetka. Ne pitaj me do kad, već sam ionako nekoliko puta bio u “definitivno” fazi pa drek.
    Nego nego nego. Ja i jesam mislio doslovno, što ne znači da to doslovno uključuje i sklop organa koji bi jedino i trebao biti uključen. Naprotiv. To je i jedan od simptoma, da je sav taj silan dugogodišnji seks imao organske veze sa svime, no najmanje sa… da ne velim čime. A bilo bi zbilja biserno da jednom skontam da to nije sindrom, nego – uzrok. Što bi vodilo zaključku da seremo do besvijesti jer smo ipak tek pećinske životinje a sve ostalo je samo pohabani celofan izgovora.
    Mrzim što bi to objasnilo baš sve.

  5. Bluna, a ja bas Renea volim, ono bas ga volim ( iako ne pricamo, on mene nije bas voljeo, makar samo na kraju druzenja 😀 ) i znam da je u pravu, osim kad zabrazdi u one crne brazde.
    No, ipak, pokusavam, kao i ti, dati svemu ipak malo dublji znacaj. Objasniti, pojasniti, shvatiti, prebrojati, dokuciti…onda sve skupa okrenuti, presloziti. I viknuti…etooo to je tooo…beskraj emocija, postovanja, paznje…I bude tako, barem u onim pocetnim tockama, a onda se sve negdje opet izgubi, ishlapi, sto ja znam gdje nestane, ali nestane. I vrtis se nanovo u potrazi jer si uvjerena, da ipak ima nesto vise. Vrtim se i ja…godinama. I nisam nista pametnija iako vicem nakon svakog kraja, da jesam. Sipak. Neki od nas nikada ne nauce ili….mozda ne zelimo…ili mozda smo samo preveliki blentavi optimisti.

    1. Ili možda svi malo previše tražimo potvrdu vlastite vrijednosti izvana od drugih ljudi…ili malo previše vjerujemo u dobrotu i uzlaznu putanju u sazrijevanju tih drugih, što ne mora nužno imati veze sa stvarnošću. Zajebani ljudi s godinama postaju sve zajebaniji, škorpije bodu sve otrovnije. Samo si svaki put postavim jedno pitanje- da stojim na rubu života/dobra/ljubavi i smrti/destrukcije/patnje, i da je dotična osoba jedina osoba na svijetu koja mi je u mogućnosti pružiti ruku tog trena- bi li me ta ruka povukla natrag u život i zagrlila me, ili bi me s nasladom gurnula u destrukciju i uživala u mom padu i razbijanju? Postavite si i vi isto pitanje jer duboko u sebi znate odgovor na njega, i to odgovor za svaku osobu koja vam je ikad koračala životom. Alex, svaka naša iluzija brzo nam dođe na naplatu od gospođe stvarnosti, kao nogom u želudac.

  6. Bio sam dvadesetak godina u braku sa škorpijom. Je, umiljate su sve u 16, ali samo pred ogledalom. 😀 😀

    Bluna, zaboravljaš da je Opiranje teški bolesnik sa stotinama profila i barem desetak alter ega čak i IRL. Ponekad u nekom od svojih lucidnih trenutaka jest bio u pravu, da. S time da su njemu primarni nagoni služili kao izgovor za nasilje (i to ne samo verbalno, ako nisi znala), a za mene dobro znaš koliko bih volio da sve to nije nimalo točno.
    A što se tiče tvoje provalije, gledaj je u svjetlu onog što si rekla na početku – bi li te, dakle, ta ruka povukla nazad zbog tebe, ili da sebi dokaže dobrotu i empatiju? I da li je uopće bitno, u trenutku kad je jedino važno da te povuče nazad?
    Ja, naime, tvrdim da jedino kroz druge i jesmo mjerljivi. Kad bi bila sama na svijetu, uzimanje zalogaja finog kolača bi ti značilo i maženje same sebe i gaženje same sebe (šećer itd.) – po čemu bi mogla znati što je što, ako nema nikog na koga se možeš reflektirati da bi izvana vidjela samu sebe?
    “Treba voljeti samog sebe” je koeljanski šit. Svidjelo se to kome ili ne, ali pravu ljubav ne doživi ni 0,001 % ljudi i da, nesebična je, samo što to zamalo nitko ne doživi. A voljenje samog sebe je najobičniji sebični pragmatizam – podilaženje samome sebi ne zahtijeva ama baš nikakav trud ni žrtvu. Tvrditi da je egocentrizam (jer to je to, kad se nazove pravim imenom) polazište istinske sreće je teško laganje prvo sebe, a potom i sviju oko sebe. Stoga, ne samo da ne mislim da je loše tražiti potvrdu sebe u drugima, nego naprotiv, kad bi svi nečime bili prisiljeni svoju socijalnost dokazati kroz druge a ne tek deklarativno kroz više ili manje loša osobna glumatanja i afektiranja, ljudi bi se i bolje shvaćali i više uvažavali. Ili barem trošili manje vremena i truda na one koji vremena i truda nisu vrijedni.

    Meni su moje palačinke uvijek fine. No to objektivno vrijedi drek ako ih i ti ne pohvališ! Točno ili ne? 🙂

    1. Točno. Apropos egocentrizma (fino si to sažeo) ponekad pomislim kako bih kroz život lakše i bezbolnije prolazila da sam kojim slučajem veći narcis. Ali onda to ne bih bila ja, pa ne bi bilo ni ovog bloga ni diskusije, niti bi mi sve ovo skupa bilo toliko bitno jer bih si bila ok, super i faca čak i kad drugima ne bih bila baš podnošljiva, recimo tako. Ali si ipak često puta to poželim. Samo bezbolnosti i lakoće radi.

      1. Mda, to dođe na ono, jel’ bolje bit glup ko peršin pa da te lobotomično baš briga za sve. Besciljno mudrovanje, ak’ mene pitaš, a i ljepše je kad se imaš čemu nasmijati (sebi uvijek, a povremeno i drugima). 🙂

  7. Kud me đaval natanta čitat komentare. Srčano padoh na ovo oveće dupe. Jbt, ovaj suton fakat poznaje žene. Doslovno je škorpija u meni vrisnula od smijeha na spomen ogledala – a ja sam tako ponosna na postavljenu naslovnu sliku svog novog bloga. Ok, ogledalo je (ne)uklonjeno jer vlasnica nije egoistično zadovoljna odrazom 😀 Moj ego prosto moraš obožavati!
    Ugl, ja počinjem pisati. O onom najružnijem na sebi – a u motive je teško ući bez Freuda i Louise L.Hay. Nek ide i Isus i Coelho, što nas je više ludih, lakše ću izdurat. Dok ne vratim ogledalo, ogledalce moje… 😀

    1. Ribica, nakon dvadesetak godina (falabogugotovog) braka sa škorpijom, sve naučiš. Na najgori mogući način, dakako, dakle na vlastitoj koži. 😀 A što se žena općenito tiče… pa… i to je isto išlo na najgori mogući način. Ali istodobno i najljepši. 🙂
      I nisam mazohist, šlapica mi!
      (i nisam više mršav, grmpfljtt…) 😀

      1. Da si kojim slučajem napisao pet godina, još bih mislila da si mi bivši muž 😀 Ovako, respect na dodatnih 15. Nemam šta dodati. I ja sam o ženama naučila puno na najgori mogući način, ali bez tog najljepšeg dijela 😀 I normalno da nisi mršav, kad si se riješio škorpije 😀

        1. Šta, pobjego ti je već nakon 5 godina? Pih, mekušac. 😀 Neegooo… najavila si pisanje. Život me naučio da su ženska obećanja čvrsta k’o Titanic 😀 , no svejedno… 🙂

            1. Jesi li kad vidjela brod kojim bi upravljala žena?
              Sa svojom sposobnošću snalaženja, potencijalna kapetanica trajekta Prizma-Žigljen završila bi iza Rta dobre nade. 😀 😀 😀

                1. Je, čitavih tridesetak sekundi nakon kojih eto nje u moru a gliser zaboden u obližnji otočni proplanak na raskošno veselje lokalnih milka-kravica koje ga vedro gurkaju njuškama. Jel’.
                  Ne’š ti dobrog primjera. Čak je i Titanic plovio puno duže. A da ni ne spominjem da ona sirota ne da ne bi došla do Rta dobre nade, nego ni do Žigljena, a vjerovatno ne bi ni uspjela odlijepit od mola u Prizmi bez da podrobi obližnje škune srdeluše. 😀 😀

                  1. A sad dosta. 😀 Moj tata je kapetan, i ako netko zna nekaj o vožnji brodova, onda sam to ja, jer sam s 12 godina upravljala kormilom jedrilice od 8 m, i znala sam vezati sve mornarske čvorove. Tako, samo da se zna. 😉

                    1. A kormilo ti je oduzeto nakon upozorenja ruske krstarice da izađeš iz teritorijalnih voda SSSR-a? 😀 😀 😀 😀

                    2. Experience talking. Kad sam polagao za voditelja čamca, unaprijed su me upozorili nek’ nosim sitne rublje u džepu… za svaki slučaj. 😀

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s