Blogerska kava

Next weekend, može subota 22.11, oko 18h. Prijedlozi za mjesto kafenisanja molim u komentare. Po mogućnosti da ne moram smrdjeti kao dimljena haringa po cigaretama, možete se valjda suzdržati sat-dva, možda i tri. Zg grade moj, sad se definitivno moram dotegliti doma. 😀

Edit- na Trgu pod repom u 18h.

Odlazak

Podvig je otići s otoka. Za samo odlučiti otići potreba je snaga, kamoli za spakirati se i ukrcati na neko prijevozno sredstvo. Ovaj grad iako je okružen morem ima jednu vrlo prizemljujuću snagu, i teško je mrdnuti. Ustvari problem je pokrenuti se, ponajprije u glavi. Zato toliko i razvlačim odlazak već skoro mjesec dana. Samo da mi je odmarati i spavati…sutra, ma sutra ću. Ima vremena. I tako dok ne shvatiš da su ti ostala još samo tri dana, a nisi vidio ovoga ni pozdravio se s onim, ni boce nisu iznesene iz spremišta, kao što ni zadnja mašina veša nije oprana pošto kiši već deset dana, i nema šanse da se osuši ni pod razno.
Uf…tromost tijela i uma.

Južina.

Neuklopiva

Upravo takva, čitav život negdje van tuđih okvira, stršim i nikako da se uklopim. Valjda ću sa četrdeset početi polako ja trpati druge u svoju kutiju, pa tko uspije preživjeti, ostaje. Nikad ništa dobro nije izašlo iz mojih pokušaja prilagođavanja kako bih usrećila druge i učinila da se osjećaju manje nelagodno radi moje različitosti. Samo rastuća anksioznost u meni i onaj konstantan osjećaj ‘kad će puknuti?’. I koliko se god trudila ostavljati dojam da sam dobro i da je sve u redu, ipak nije bilo. Hodajuća tempirana bomba, koja ima običaj eksplodirati prekasno, i na samu sebe. Jebena empatija, za sve je imam, a za sebe najmanje.

Baš sve tuđe kutije su mi pretijesne. A Bože, jesi me skrojio…no hvala ti. Ionako se samo u tvojoj kući osjećam potpuno na mjestu. I to kad je prazna. Možda to jedino tako i treba biti, jedan na jedan.
Pa, bit će mi drago vidjeti te jednog dana, kad ćeš mi biti voljan objasniti moje ‘zašto’. Jer, ja trenutno nemam odgovora. Kažu da ti znaš bolje. Bez dogmi, molim.

Introspektivno-zaključni

Nikako se priviknuti na dvije krajnosti- ljeta bez slobodnog dana i sata, i ove vansezonske lagane dokolice u kojoj mi svašta pada na pamet. Amy na repeat, i surfaj miško, fejzbuči i zuji po glupost.com, mozak na pašu, tijelo u ‘hibernation mode’. No, nemoguće je usporediti downloadane filmove s kinom. Čari malog otočkog gradića s kinom dvaput tjedno… i vraćanje davno ostavljenom hobiju. Štono me pak vodi u drugu misao- zašto sam si dopustila toliko zapustiti svari koje volim nauštrb simbioze i ‘stvari koje volimo’. Unatoč dojmu amazonke kojega ostavljam online, bila sam tiha i mirna bubica, uvijek puna razumijevanja i podrške, prava dobrica. Sve dok mi nije, tipično bikovski, prekipjelo nakon nekih situacija kojima uopće nisam smjela dopustiti da se dese i razviju. Čudi me vlastita dugogodišnja prevelika popustljivost ustvari. Ali da nije tako bilo, ne bih mogla reći da sam dala 120% sebe, bez ‘hvala’ na kraju. I to je život, kažu, sa svim svojim nijansama. Čovjek uči dok je živ, štono bi ovdje rekli: čini dobro-izij govno.

Molim preporuke filmova u komentare, hvala lijepa!