Odlazak

Podvig je otići s otoka. Za samo odlučiti otići potreba je snaga, kamoli za spakirati se i ukrcati na neko prijevozno sredstvo. Ovaj grad iako je okružen morem ima jednu vrlo prizemljujuću snagu, i teško je mrdnuti. Ustvari problem je pokrenuti se, ponajprije u glavi. Zato toliko i razvlačim odlazak već skoro mjesec dana. Samo da mi je odmarati i spavati…sutra, ma sutra ću. Ima vremena. I tako dok ne shvatiš da su ti ostala još samo tri dana, a nisi vidio ovoga ni pozdravio se s onim, ni boce nisu iznesene iz spremišta, kao što ni zadnja mašina veša nije oprana pošto kiši već deset dana, i nema šanse da se osuši ni pod razno.
Uf…tromost tijela i uma.

Južina.

11 thoughts on “Odlazak

  1. Nije samo to… tamo, ti si doista ti, a kad dođeš tu, onda si opet… znaš.

    Al’ ja ti se veselim, ako to išta pomaže.

  2. Poznato mi je to i s bocama i s robom koja se danima ne suši i to s teškoćom odlaska s otoka koliko god sam boravio na njemu samo kao gost. Nikad mi od nikuda nije teško otići bez obzira na južinu ili svježinu (da ne kažem – sjeverinu :D). Ali na otoku bih mogao vječno gledati trajekte kako dolaze i odlaze. Jasno, oni koji tamo žive uvijek mi popljuju tu moju tvrdnju :). Normalno, jer između njihovih i mojih odlazaka velika je razlika.

    1. Ja volim trajekte jer sam našao otok na kojem rastanci, koji nisu laki, mirišu na sastanke, koji isto nisu laki jer hoće malo uplašiti mogućim rastancima, koji nisu laki, ali i ja sam težak pa se nosim po tom otoku na koji trajekti dolaze i odlaze.

  3. Morat ću ovo testirati jer sam, kako znaš, baždarena na odlaske. 🙂
    Ugl, dok jednom ne smrkne, drugome ne svane – veselim se opciji viđenja 😀

  4. Dobar opis otočkog stanja uma. Svakim dolaskom na otok iznova se isčuđavam otočkom “načinu” … a najviše tri sata mi treba da se i sama pootočam.. 🙂

Comments are closed.