Želja, samo jedna

Umorna sam pomalo od toga da mi se glava pretvara u magareću radi vlastite naivnosti, jer sam povjerovala u ono arheološkom mukom iskopano dobro u bližnjima. Iliti- kako te vlastita vjera u tuđe dobro odalami po onom najranjivijem dijelu kad to najmanje očekuješ. Od ljudi od kojih to najmanje očekuješ.

No ljudi će i dalje biti ljudi koji će druge trpati u svoje vlastite ladice predrasuda. A lijepo rekoh da ne volim i ne podnosim trpanje u kutije. Sve tuđe kutije su mi preuske i prešiljate. Čak i one koje mi se u početku i ne čine takvima. No prestara sam za mijenjanje svijeta i drugih, to je ionako jalov posao. Mogu mijenjati samo sebe, a i to mi se sve više čini upitnim.
Osobnost se dobiva rođenjem, i možeš se na trepavice postaviti, ali što ti je dano, dano ti je. Godine i zrelost eventualno mogu donijeti mudrost da prepoznaš ono što se može mijenjati, i pomirenost s onim što ne možeš promijeniti. Možda jednom steknem i neosjetljivost na tuđa sranja, možda nekim čudom postanem ravnodušna na idiotarije, možda me ne zaboli. I možda ću moći poput mačke jednostavno okrenuti leđa i elegantno odšetati od svih tih nebitnih, bez ikakve potrebe za uljudnosti.

Bio bi to divan božićni poklon.

Normalan. Što?!?

Zašto ne mogu naći nikog normalnog? Zašto su svi kukavice koje eskiviraju nepovršne ljude, boje se skinuti masku, izložiti krvav sadržaj ispod kože, zašto svi ostaju u toliko precijenjenoj comfort-zoni i drže je se kao pijan plota, da ne bi kojim slučajem nešto izgubili? Zbog čega te kukavice nikad ne riskiraju, i zadovoljavaju se samo formom? Je li tako strašno reći i ‘volim te, fališ mi’? Što, svijet će se srušiti? Ne kužim, možeš razmijenjivati tjelesne fluide, a ne usudiš se reći ‘uvukao/la si mi se pod kožu’ jer će…što? Srce će ti se raspasti u paramparčad ako pokažeš ljudskost? Koža će ti popucati ukoliko kojim slučajem čuješ ‘i ti meni’? Treba li i taj momenat eutanazirati žesticom? Pobjeći u vidu magle na sam predosjećaj nečeg velikog što bi te moglo promijeniti iznutra? No krasno. Najlakše se tješiti Playboyevim zečicama naočigled svih. One barem ne postavljaju zajebana pitanja. Biseru…

Gdje su ti drugačiji, normalni?
Guess what. Nema ih.

Ozbiljno. Providnost/svemir ima prilično bizaran smisao za humor. Aposlutno svi smo načeti i udareni u glavu. Vidi dolje. I jedino preostaje ne toliko ozbiljno shvaćati svoje drame. Naći odmak od sebe samoga, koliko god to bizarno zvučalo, i koliko god se činilo suludo, jer na kraju svega, nismo toliko bitni. I jesmo, nema ništa bitnije od nas samih, a opet u isto vrijeme uopće nismo bitni. Upravo zbog tog koraka odmaka mogu se smijati. I sebi, i tom istom svemiru koji mi smješta sulude scenarije i kombinacije. Godinama sam bila ljuta kao ris i proklinjala sam ga. Sad se samo smijem dobro poznatome starome frendu koji me pokušava opet nasanjkati na istu foru. Korak bliže pomirenosti. Ili starim, ili sam bliže prosvjetljenju. A možda su u šumi.

Featured image

Nije pametno

I nije, jesti kojekakvo voće kuhano u vinu, i još preliveno čokoladom ukoliko imaš zaobljene gabarite. Niti dopuštati si ugađati na svakom koraku. Niti je pametno živjeti za sada, danas, dok mi stariji i olfo pametniji spominju kako trebam misliti i na crne dane. Ne, nije pametno dopuštati si sve što poželiš istoga trena, niti je pametno govoriti neugodnu istinu koja je pomalo politički nezgodna, pa te se ufino u inbox upozorava da ne voliš Hrvatsku, ili Tursku, ili što/gdjegod o kojoj dogmi si se usudio provrištati naglas. Niti je pametno pisati, ni visiti online u kasni sat kad sve pristojne cure spavaju. Stvarno svašta se može napisati i izreći u pola dva ujutro, zbilja nije pametno. Jutro je, kao, pametnije od večeri. Da, svakako, i koliko god se trudila u to pametno jutro pametno natočiti mlijeko u kavu, uvijek zaprskam uokolo šalice onom zadnjom kapljom mlijeka koja onako iznenađeno požuri iz tetrapaka i pljusnuvši u šalicu napravi nered uokolo. Pametni ljudi nemaju OCD i to s mlijekom ih ne smeta. Pametni se dižu ujutro najkasnije u pola osam i rade nešto korisno do jedanaest, puno toga što treba obaviti oni obave, i ponosni su na tu svoju organiziranost i svrhovitost. I trljaju je na nos onima manje pametnima kao veliki životni uspjeh. Red, rad i disciplina, kažu.

Pa možda se opametim jednog lijepog dana. NOT.

Pun kufer

Najlakše je reći da je netko drugi kriv zato i zato. Koliko ja vidim, nitko nije anđeo, i uprite prst u sebe pa razmislite koga ste sve povrijedili ili sjebali samo zato jer je netko prije toga sjebao vas. I ne zanimaju me izgovori za opravdavanje tapkanja u mjestu.

Izvolite raditi na sebi. Žene su ovakve/onakve, muškarci su ovakvi/onakvi….ma hajde. Svi koje privučemo u određenoj fazi života su nam samo životna škola, pa naučite više nešto o sebi iz vlastite povijesti prije negoli počnete bacati kamenje na druge. Ja sam prva sama sebi kriva radi svoje dobrote, tolerancije i popustljivosti, zato što su mi cijele dvadesete otklizile u nepovrat pokušavajući ostvariti ljubav, te mi odoše gotovo cijele tridesete u lekciji što to ljubav nije. I mislim da ću se ludo zabavljati otkrivajući čari svoje zdrave sebičnosti i postavljanja čvršćih granica u mojim skorim četrdesetima. I nitko mi nije kriv za moje polagano učenje, jer mi je život u svim svojim nijansama cijelo vrijeme bio pred očima, jasan i očit, ali ja sam uporno i glupo vidjela samo ono što sam željela vidjeti. Colourblind za stvarnost. Tunnel vision koji me podosta srca i živaca koštao, nije uopće bilo bezbolno. Ali što sad, da malo naričem sama nad sobom? Da padam u depresiju opet? Da tražim krivce u svima drugima za vlastitu tvrdoglavu glupost? Ne pada mi na pamet. Nemam više vremena za uzaludna rasipanja vlastitih snaga. To je ionako već odrađena lekcija.

Pa kome pravo, kome krivo.