Lost or found?

Jesmo, doista se pogubismo putem. Imali smo i britkost i odlučnost sa svojih 16, znali smo što želimo, osjećali smo sebe i pičili po svome. Zašto smo pustili sami sebe nakon nekog vremena? Kad i gdje se ušuljao strah, ruku pod ruku s obzirnošću, zašto i prema kome? Kad smo to odlučili podići zidove i uzeti distancu? Samoubojstvo s predumišljajem ustvari. Želim natrag onu sebe kakva sam bila s 14, jaču od mnogih ljudi s 40. I dužna sam to samoj sebi. Return to innocence? Svakako. Vjerovati prvo sebi i onome iznutra što me oduvijek vodilo, i sačuvalo. I hvala Mu na tom unutarnjem svjetlu, najvrednijem daru kojega mi je uopće mogao dati.
Kad samoća prestane biti bijeg i postane lijek, počinju se događati velike preobrazbe. Sjeti se. Dobro znaš gdje je krenulo krivo, kad si izdao sebe i po kojoj cijeni.
Uvijek možeš početi iznova.

I nikad nije prekasno.

Poštovanje

Samo to, i ništa više ne tražim od roditelja, prijateljica i prijatelja, ili partnera. Iz ovoga proizlazi sve ostalo- da me se ne prihvaća zdravo za gotovo, da se ne zloupotrebljava moja dobrota i ne testira moja strpljivost, da me se ne potcjenjuje i da mi se ne laže u lice glupim izgovorima u nadi da ću popušiti, istolerirati i slasno progutati servirano govno. Voljeti me možete, ali i ne morate.
Poštovati me morate.
Okrenite se malo k sebi. Vrijeme je preispitivanja. Imate 40 dana i uronite u svoju pustinju te se suočite sa svojim demonima. I budite iskreni prema sebi, jer bez toga nećete moći biti ni iskreni prema drugima.

Srdačno vaša.