Malo nepredvidivosti mi nedostaje u životu, malo odlučnosti od nekoga tko je jak i tko zna što želi od života i od drugih ljudi. I direktnosti mi nedostaje, i hrabrosti. Bez toga nema strasti koja mi ustvari najviše nedostaje. Pun svijet preplašenih miševa i njihovih opreznih kalkulirajućih koraka. Želje za nepoznatim mi ne nedostaje. Samo, sve mi je uglavnom vrlo dobro poznato, i već toliko puta viđeno, da ne velim ofucano i predvidivo. Čekajući čudo nadam se nekom iznenađenju šeretski nasmiješenog života, starog cinika koji se od svih nas najviše zabavlja posmatrajući naše jalovosti.
Da barem udari neki vatrorepni komet, pa da malo sagorim dok sam još mlada.
Ovako zaista neću imati što pričati unucima za kojih pola stoljeća akobogda.
Fokusiraj se na ono što ti možeš nadomestiti, pusti šta bi volela od drugih, to je samo izgovor za nečinjenje…
Zasad mi dobro ide organiziranje forumaških kava. Barem nešto.
Ver bismo zaglavili na nekoj da nismo tamo/ovde…
To sigurno.
Ja samo očekujem čudo u ovoj proljetnoj mrljavosti. I nekako me ne drži mjesto. A imam previše “mjesta”. Nedostaje, da. Još se nadam nekom zaokretu, tolikom da neću(nećemo) stić unucima sve ispričat! 🙂
I pobjeda nad proljetnim umorom mi nedostaje isto. Jedva sam čekala malo sunca i života, a vraški se trudim samo ostati budna tijekom dana.
Sad zamisli što bi tek bilo da nisi, khm, još mlada. 😀
Dat ću ti ja taj khm po riti. 😀
A i još uvijek sam mlađa od tebe. :p
Šmrkavica. 😀