Preokret

Usporite malo, kočite i zaustavite se. Ne bi li bilo lijepo kad bismo jedni druge mogli poslušati, ali zaista čuti što tko ima za reći, bez osude i vatre ako nije onako kako smo si mi zamislili? Svaki čovjek ima svoju priču, i nosi svoje terete i rane za koje nitko drugi ne zna, niti ih može naslutiti. Svako ima svoj križ, a da se malo manje osuđujemo, a malo više slušamo jedni druge, možda bismo mogli imati i malo više razumijevanja, kako drugih tako i samih sebe. U ovom svijetu zaista je rizik pustiti nekoga blizu. A to tako ne bi trebalo biti, vjerujem da je moguće drugačije, i da svatko od nas krećući od sebe može učiniti jedan korak prema toj promjeni. Strpi se, sačekaj, poslušaj, probaj razumjeti. Ne idi đonom na brata čovjeka, ne bacaj odmah kamen samo zato što nije po tvome, smiri se, probaj odšutjeti, poštuj pa pred čime bilo da se nađeš. Jer ne znaš, nisi u njegovim cipelama, vidiš samo posljedice a nisi svjestan uzroka, svakoga nešto boli i vidjet ćeš ako naučiš slušati bez osude, jer tek tada se ljudi počinju otvarati.
Bilo bi divno kad bismo jedni prema drugima mogli biti onakvi kakav je Stvoritelj prema nama. Nosi nas poput kapi vode na dlanu, čuva nas poput dragocjenosti jer smo mu vrijedni baš takvi kakvi jesmo, i izgubljeni, i prkosni, i rastrgani požudom, i supijani u svojim bijegovima. Drži nas na svom nježnom dlanu i ne pušta nas bez obzira na to u kojoj smo fazi. Kako bi bilo lijepo kad bismo tako čuvali jedni druge…svijet bi doista bio manje prijeteće mjesto.

Pokušajte, u srca gledajte. I srcem gledajte.

I tebe (ni)sam sit kafano: povijest zagrebačkih kavana i krčmi (1242.-2013.)

Malo pikanterija o najdražem mi gradu 😉

Piše: Mia Mitrović

Ovaj tekst prošetat će vas kroz povijest zagrebačkih kavana i krčmi te otkriti kako su postale politički, književni i kulturni centri, ali i novinarske redakcije.  Posjetit ćemo i kultna mjesta 80-ih i 90-ih i suvremena okupljališta zagrebačkih boema/hipstera, šminkera, pozera, zgubidana, studentarije i alkonostalgičara. Ugodnu vožnju!

(članak je originalno objavljen u magazinu Playboy, veljača 2012.)

 „Zagrebačkim ulicama, cesta mog života teče“ postao je već pomalo iritantan napjev koji često slušam dok čekam da mi  se javi operater taksi službe i pošalje kočiju da me odvede kući u kasan noćni sat…

Zagrebačkim ulicama uistinu teče cesta mog života. Već dvadeset i više od kusur godina. Taksijem, tramvajem, biciklom i cipelcugom svakodnevno putujem Ilicom, Savskom, Zelenim valom, od Trešnjevke do Centra i natrag. Prije nekoliko godina poznati turistički online vodič TripAdvisor proglasio je Zagreb (uz Bruxelles i Oslo) najdosadnijom europskom metropolom, što je zaista nepravedna titula. Zagreb možda nema Montmartre…

View original post 2,856 more words