Eto, tek tako

Nitko nije rekao da će put biti lagan i bez prepreka. Pitanje je samo kako ih prelazim, i koliko sam u međuvremenu izudarala zid glavom. Izuzetno je teško zadržati smirenost kad se sve oko tebe kovitla. Ništa nije stalno i nema sigurnosti, no to ima jednu prednost- sizifovski gurajući naprijed prelazim vlastite granice ni ne primjećujući.

U konstantnom sam traženju sigurnog sidrišta, koje u mojoj mašti poprima mekoću onog čupavog vunenog tepiha jedne drvom obložene sobe u potkrovlju, s čijeg krovnog prozora klize bubnjajuće kapi. Moj centar mira u oku tornada, pa neka se sruši sve što se treba srušiti i neka otpadne sve površno, nebitno i prolazno. Samo dubine ostaju. Bitno se osjeti. Još kad ne bih imala poriv pobjeći glavom bez obzira radi izvanjske izloženosti vlastite ranjivosti…jer još ne znam kako s lakoćom bosa nositi sebe i sve svoje težine, bilo pijeskom ili stijenjem. Strah je vrag. No da bih narasla, morati ću krenuti u hod po nepoznatoj zemlji.

Je li i obećana?

Mozak bajbaj

Iliti na pašu. I zaslužio je, nakon 5 mjeseci bez slobodnog dana. Zato ovih dana neću čačkati po sebi, kogniciji, emotivnim stanjima niti pitanjima erosa, filie i agape, te njihovih labilnih granica. Bič ostavljam po strani, duga je zima i bit će još prilika za oplesti po svemu navedenome.

U to ime dižem čašu zlatnog i mirisnog pošipa, za kraj sezone i nove početke.
Dragi moji, živi bili!

BRING ME SCHRÖDINGER'S HEAD