Romeo i Julija…alternate take

Inat i plivanje protiv struje je najnormalnija pojava dok imaš 15. I baš pukneš, i sve bude baš onako kako treba, iskre frcaju, Kupidova strelica je odapeta i vjerno pogodivši cilj radi nered- privid vrhunaravskog reda onome koji je pogođen, a komediju, dramu ili čak horor onima koji dotične žrtve okružuju. Pa se izgara, izlazi van svih okvira, umire. Oh, umire….kako plemenito, dostojanstveno i veličanstveno, baš kako i pristoji jednoj strasti!

Dragi Shakespeare, zašto nisi napisao kako stvari izgledaju na petnaestoj, tridesetoj ili pedesetoj godišnjici tog braka? Lako ti je umrijeti i postati mučenik za ideal.
Julija ne voli one nedjeljne popodnevne tišine radi kojih se on pretvara u sarkastičnog razočaranog gubitnika koji ujeda tamo gdje najviše boli, pravo škorpionski. Baš nedjeljom, na dan Gospodnji mrak se razbaca i proreži. Jer mislio je da je mogao bolje, da je trebalo biti bolje, da je on to zaslužio onoga dana kad su oboje pobjegli ostavivši za sobom zakrvljene najmilije. A ona ga sad gleda tako praznim i okrivljujućim pogledom, kao da taj bijeg nije bila i njena ideja, kao da misli da je zaslužila više, i već dugo gubi vrijeme i sebe. Pa joj je žao radi propuštenog flerta pred šest godina, a on je i dalje jednako hladan i distanciran, i bježi već iz navike, rutinski. Davno je već odustala od pokušaja ispravljanja krivih Drina i razgovora o tome gdje je nestalo ono nešto, jer je on ionako puštao bodlje već na samu slutnju čačkanja po onome što i sam osjeća kao izgubljeno. Ne želi se ni prisjećati, muka mu je. Njene sijede koje pobunjeno strše, način na koji puše nos, njena neispunjena očekivanja, sve je to toliko predvidivo, obično, gušeće, loše mu je, gorko mu je, ne zna gdje je nestao on sam i nije mu jasno u što se pretvorio, i zašto je toliko slab.
Ona šuti i pere veš. Šuti i dok kuha…zaustavi se tek uz bljesak noža katkad i zapita se bi li utonuo u njega kao i u maslac. Bi li umjesto crvene ljepljive tekućine prokrvario zaleđenu žuč? Ili bi joj dobacio još jednu bodlju…”Čak niti to nisi uspjela kako treba, vidi, još dišem!”

Zaista, zaista kažem vam…možda je i bolje da ih je ubio na samome početku. Ostavio nam je barem nadu živu.

Spaceboy

Nisam mogla prije 12 dana, a ne mogu, jednostavno ne mogu ni sad pojmiti da si se doista vratio tamo gdje pripadaš. Na takav ljudski, samozatajan i dostojanstven način, u bolesnome svijetu gdje wannabe zvijezde daju na uvid i donje rublje samo kako bi ugrabili još malo prostora u novinama koje normalni čitaju samo kod frizera…pokazao si nam svima što doista znači biti gospodin. I ostavio si nam sve što nam je trebalo da pronađemo sebe, prigrlimo svoje i tuđe mračne strane, one koje pristojni ljudi ne vade ispod tepiha, one koje nas toliko pale, jer eros i thanatos tanku granicu dijele.
U biti i nisi otišao, ostaješ mi tu u ušima, mašti, srcu i visokim kriterijima.

Znam da ti je laka zvjezdana prašina, ptico mog kova.

Zašto?

Da se posložim. Da preradim i izbacim sve što me kopka, gricka, ili što je nedovršeno. Dovršeno ali nedorečeno. Da zaokružim situacije i podsjetim sebe na bitno. Na bitnoga. I na nebitnoga…tako ispada kad krive ljude predugo držiš u životu. Da zapamtim ono vrijedno pamćenja, i da pustim sve ono što ionako samo klizi…i obično otklizi prema nekoj manje zahtjevnoj s manje analitičkim umom. Koja se da lakše ukalupiti. Kojoj tuđi kalupi nisu tijesni i ne guše je. Koja se zadovoljava mrvicama i doziranjima.
Da prodišem i izoštrim intuiciju, da riječ koristim poput britve. Da stvari sažmem na esencije i iz svijeta izvučem ljepotu. Da arheološkom mukom iskopam dobro u ljudima makar me uvijek iznova razočaravalo ono drugo čega sam svjesna, ali u što odbijam zuriti i davati mu na važnosti.
Da naučim reći ne emocionalnim ucjenama i proračunatim prijateljstvima, mlakim poluzainteresiranostima i uzaludnim nadanjima.
Da u potpunosti prihvatim i prigrlim sebe.

I da živim.

Ni cara, ni podanika…

E moj Dioklecijane…život je vrhunski cinik. Koliko si ih htio satrati i poslati u zaborav, a oni ti nakon parstotinjak godina u srcu palače zafitilje kampanel, a tvoj mauzolej pretvore u crkvu na slavu tog svog bosonogog Boga, ludog ljevičara koji je nešto hodao s bludnicama, pijancima i carinicima.

Što ti je sudbina…i što ti je sjećanje.

image

image