Svrbi me kufer, još malo pa pun

Malo predputne groznice uz prekapanje po ormaru u potrazi za zaboravljenim džemperom…reisefieber drma cijelo popodne, ide se u zemlju tulipana i Van Gogha. E moj Vincente, čudo jedno, a mislio si da ćemo te zaboraviti! I uzalud si rezao ono uho, vrag ti odnija i Gauguina i prišu, i drama-queen prijatelje! Stari moj…nije ti bilo lako. Suosjećam.
Vidimo se uskoro, kad mi sive stanice odmore od THC-a. Onoga u kolačićima.
S čokoladom, crnom!

 

Valentine

Poput svećenika u egipatskom hramu, s oružjem umjesto instrumenta, naciljao nas je s ubojitim izrazom lica prorok novog doba. Ljubav ubija. U ljubavi poželiš i ubiti. Ljubav se pretvorila u igru moći, u sve ono što ona nije. A nije ljubav ni samo strast, ni hook-up kultura, ni čekanje nečega čega nema, ukoliko je uopće ikad i bilo. Dobro je Ziggy izrazio surovost vremena, oduvijek je intuitivno znao, prepoznavao i davao onima koji znaju čitati između redova.

Ode nam Ziggy, odu nam iluzije, i tu ne pomažu ni ruža ni čokolada.

Odrazi

Koliko smo odrazi jedni drugima, i vjerna ogledala, ovisi i o našoj čistoći, otvorenosti i spremnosti na prisutnost drugoga u svom životu, za onoga koji nam je bližnji. A bližnji nam je- svatko, ako ćemo perspektivom evanđelja. Svatko tko te svojim postojanjem dotaknuo i promijenio jest tvoj bližnji, pa makar se sreli samo jednom u životu. I onaj malo manje drag ti je isto bližnji, jer ti daje lekciju života, i brusi tvoju strpljivost i spremnost na opraštanje. A onaj kojega ne možeš smisliti? E tako se kalio čelik.

Budimo malo čišći jedni za druge, malo prisutniji i otvoreniji u ovom razdoblju autorefleksije i hoda vlastitim pustinjama. To prvo ide mene, u dva ujutro uz darkbitter orange. No ja se čokolade ne odričem, nego dajem ono što mogu od sebe i od srca, najviše što mogu.

Pa podijelim tu čokoladu.

image

Nemoć

Stalnoprisutna tjeskoba koja se grčevito otima procesu pretvaranja u strah potapa me već danima. Noktima grebem po vlastitim zidovima ne bih li se uspela do trunke radosti, do onog svjetla koje je znalo biti tako blizu, u koje sam tako rado uranjala i koje me tako obilno darivalo. Znam da je tu negdje, samo se trebam još malo uspeti, još koji decimetar i skoro da ću mu biti bliže. Skoro da ću osjetiti tu navalu milosti koja će izbrisati sve dvojbe i olovo koje me tegli, izvana i iznutra, sporo, mučno i teško. Da mogu biti bilo gdje, rado bih upravo sad bila u San Lorenzo fuori le Mura, s dragima Padre Piom i Leopoldom. S onima koji znaju bez postavljanja pitanja. S onima kojima ne treba objašnjenje za ova unutarnja kidanja, koji itekako znaju što je slomljenost.
I to će proći. Mračna noć duše je škola strpljivosti. Svatko kad-tad mora proći kroz vlastito blato, izgleda, i to ciklički. Čekam.
Najteži teret je bespomoćnost.