Sunce u Biku

Ujnine kiflice od oraha, kava s cimetom i medom, čišćenje ormara, pakiranje i sabiranje potrebnog za neki novi topao sunčani ciklus, nove balerinke, meke, kožne, u boji novog laka za nokte jorgovanovog i ružinog. Pletenice u kosi i mirisno mlijeko za tijelo koje od Božića čeka priliku za nanošenje na glatka bedra, i malo više.
Izlazak iz labirinta vlastitih umno-emotivnih košmara treba proslaviti dobrim Dingačem. I još ponečim, no ne moram baš sve reći, zar ne?
Divna je ta fluidnost i slojevitost života. I pregršt unutarnjih svjetova koji se u svom bogatstvu isprepliću.

“Never to suffer would never to have been blessed.” E. A. Poe

Pun mjesec u Škorpionu

Čak i u momentu kad prihvatim da mi neke stvari, ljudi i odnosi nisu dani, čak i ako smognem snage ne upitati se zašto…zašto uvijek prolazim isti scenarij, zašto su mi uvijek neke nevidljive prepreke na putu, zašto se sve mora raspasti i nestati bez traga, kao da nikad ničeg nije ni bilo, i zašto baš svaki put tako jebeno boli, kao da se iznova svi ožiljci odjednom raskrvare, a godine su ih nagomilale, pa stanu urlikati bez glasa dok hodam ulicom noseći u grudima ogromnu crnu pulsirajuću prazninu umjesto srca koje je nasilno istrgnuto i sad negdje služi avetima kao krpena nogometna lopta u nedostatku bolje zabave. Raskorak između unutarnje i vanjske stvarnosti nikad nije bio očitiji. I sve što se nagomilalo, nerazriješeno i neizrečeno, kida se i otkida, kao kad lomiš zdravo granje drveta- ostaje samo rana i sok umjesto krvi. Otkinut, iščupan ud, sukrvava limfa, komadići razbijenog ogledala duše koji sijeku sve što ih pokuša dotaknuti. Nemoguće je od toga složiti prijašnji odraz. Dokle više? Ne mogu, muka mi je, koliko još? Imam i ja svoje granice, znaš to dobro. Zašto me uvijek guraš preko njih? Koliki kapacitet izdržljivosti bih po tebi trebala imati, i čemu uopće? Što da radim s time? Ambicija svetosti nije za nas grešnike koji se konstantno koprcamo u jednoj te istoj kaljuži, isplivavši iz nje samo povremeno i samo do sljedećeg testa. Nemam snage, shvati. Što sad hoćeš od mene? Što bih još trebala pustiti i prerezati? Sebe? Ono što mi je najsvetije? Umorna sam, sve me iznutra boli. Dosta mi je tih lekcija.
Kad bih samo znala trebam li pri čišćenju tog cijelog kaosa pomesti i nadu, i poslati je tamo negdje u njeno rodno mjesto, pa da konačno iščupam to čežnjivo stablo skupa s korijenom.
Možda bih tek tada imala mir.

Dragi moj Leo!

“Sakrijmo sve, čak i ono što može izgledati kao Božji dar, da se od toga ne bi napravila trgovina. Bogu jedinomu čast i slava! Kad bi bilo moguće, mi bismo trebali proći zemljom poput sjene koja ne ostavlja za sobom traga.” Leopold Bogdan Mandić

Sretosmo se po drugi put danas, ipak ti se ostvarila želja. Vratio si se kući, pa makar samo nakratko. Sjetim te se često, tebe i tvoje male padovanske sobice u kojoj si proboravio 36 godina, slušajući ljudske ludosti i muke po 15 sati na dan. Milosrdni ispovjednik s darom providnosti i uvidom u ljudska srca. Mala, mračna i hladna sobica nalik na zatvorsku ćeliju, a opet tako topla i tvoja, jer grijala ju je tvoja neizmjerna dobrota. Zato i jest ostala jedina sačuvana i netaknuta od cijelog samostana u bombardiranju krajem drugog svjetskog rata, baš kako si i prorekao. Milost ne može nestati bez traga.
Otišao si prije 74 godine, no znam da si tada samo prešao u veliko svjetlo, i da nas sad voliš sveobuhvatnije i još prisutnije. I hvala ti na onom tvom pozdravu u Padovi, uvijek ga se sjetim s radošću jer radi njega znam da imam tvoju nesumnjivu potporu. Kako je to lijepo znati da nas vidiš sve…i svima nam se veseliš. I ja se veselim tebi i tvome dolasku, kao i more ljudi koje te pohodilo jučer. I danas će, i danas ću. I sretna sam radi toga. Ostavio si trag, i to kakav…prepoznajem se u tebi, i sad mi je srce na mjestu. Svoj mali otok spremna sam nakon našeg susreta staviti na leđa i nositi ga poput pahulje maslačka, unatoč svoj njegovoj težini i olovnim depresivnim južinama. I sve situacije mi se čine lakše rješivima, jer- nisam sama.

Dobro mi došao, dragi prijatelju.

LM

Too much? I meni je.

Previše ograničenosti u ovome društvu nabrušenom na crno-bijele dualnosti bez ikakve osjetljivosti na sve ono između te dvije krajnosti, previše brzopotrošnih instant pokušaja onoga što se nekad nazivalo ljudski susret, previše maski i slojeva fasade koje su ionako prozirne i smiješne onima s uvidom u dubinu i srž tuđih motiva, previše banalnosti i ispraznosti u činjenici da smo jedni drugima tako lako zamjenjivi poput jednosezonske mode koja je trendy samo dok se ne pojavi nešto novije, još primamljivije i prolaznije. I sve teže mi je nositi se s tuđim površnostima, ubojicama svake strasti. O onim uplašenima koji očekuju putokaz i uputstvo za upotrebu uz dodatnu obaveznu garanciju neću ni govoriti. Ne vrijedi puno analizirati muško-ženske odnose u kojima je ženama ostavljeno da budu muškarci u vezi, jer se dotičnima ne da malo mućnuti glavom (gornjom, da se razumijemo, ako ta uopće ikad dođe na red od preokupirane donje), pokrenuti se u inicijativama i upotrijebiti intuiciju…da, znam da taj znanstvenofantastični roman trebam odložiti iz ruku. I odbijam se pomiriti s činjenicom da je već veliki uspjeh ukoliko znaju sami uključiti veš-mašinu s navršenih trideset, dok smo mi u međuvremenu odradile po barem dva fakulteta.
Okrutna sam? Ne, samo realna. Bojiš me se? Adio, ne postojiš. Ne znaš kako bi? Adio, ne postojiš. Nisi siguran što bi, i bi li uopće? Nemam vremena za to. Razmisli, pa kad skontaš javi mojim unucima, a ja ću dotad vjerojatno već piti koktele na Santoriniju s trećim mužem. Golden years.
Toliko o tome.