***

Nedovršene priče. Neispričane, neproživljene priče. Paralelne realnosti bez sijecanja pravaca u beskonačnosti. Najteže su neizrečene priče…s milion pitanja, sumnji i otvorenih mogućnosti budućih realnosti koje su mogle biti, ali nisu. I tako nosimo dalje te neke tadašnje ljude, te neke neprekinute spone, i vezani smo- ničime. A vezani i obilježeni. S jednom zagasitijom nijansom, onom koja baca na pepeljasto usred vedrina i čiste, savršeno jasne Mondrianove palete.

Što sve teglim u toj spirali života? Jednu kazetu kao dokaz vlastitog očaja i nemoći, jedan mali svijećnjak za lučicu kao potvrdu vlastite naivnosti, jedan srebrni prsten s lapisom kojeg više nikada neću staviti, da me opet ne podsjeti na bolnu lekciju o kompromisima s prevelikom cijenom i lekciju o nuspojavama idealiziranja života i drugih koja mi se itekako obila o glavu.

Sva sreća da vrijeme ispere sve načetosti. I samo ponekad osjetim kako mi je koža pretijesna, kako me povremeno probode neki miris, nečiji izraz, neka pjesma s radija dok bez mogućnosti bijega stojim u redu pred nekom blagajnom, poput poslušnog discipliniranog mrava koji ničim ne pokazuje nevidljive unutarnje vrtloge usmjerene pepeljastom bezdanu.

Marijana, diši.

Kućica iz snova

image

Venecijansko nasljeđe cvjetne gotike vidljivo je posvuda na Korčuli. A na ovakvome prozoru mogla bih sjediti satima…gledajući more, čitajući Thomasa Manna, povremeno mahnuvši životu koji lagano šeta promenadom kojom su nekad uz zidine jurili stražari i vojnici zaduženi za obranu od mrskog nam osmanskog neprijatelja. Sol u zraku i hladovina borova idealno je danas društvo za crni čaj s pogledom, što u kućicu iz bajke, što u bijele krijeste valova u Pelješkom kanalu.
Maestral je donio ljeto.

image