***

Nedovršene priče. Neispričane, neproživljene priče. Paralelne realnosti bez sijecanja pravaca u beskonačnosti. Najteže su neizrečene priče…s milion pitanja, sumnji i otvorenih mogućnosti budućih realnosti koje su mogle biti, ali nisu. I tako nosimo dalje te neke tadašnje ljude, te neke neprekinute spone, i vezani smo- ničime. A vezani i obilježeni. S jednom zagasitijom nijansom, onom koja baca na pepeljasto usred vedrina i čiste, savršeno jasne Mondrianove palete.

Što sve teglim u toj spirali života? Jednu kazetu kao dokaz vlastitog očaja i nemoći, jedan mali svijećnjak za lučicu kao potvrdu vlastite naivnosti, jedan srebrni prsten s lapisom kojeg više nikada neću staviti, da me opet ne podsjeti na bolnu lekciju o kompromisima s prevelikom cijenom i lekciju o nuspojavama idealiziranja života i drugih koja mi se itekako obila o glavu.

Sva sreća da vrijeme ispere sve načetosti. I samo ponekad osjetim kako mi je koža pretijesna, kako me povremeno probode neki miris, nečiji izraz, neka pjesma s radija dok bez mogućnosti bijega stojim u redu pred nekom blagajnom, poput poslušnog discipliniranog mrava koji ničim ne pokazuje nevidljive unutarnje vrtloge usmjerene pepeljastom bezdanu.

Marijana, diši.

2 misli o “***

  1. Znam koliko je to teško nosivo. Prije dvije godine moja djevojčica je imala spužvastu ploču s brojevima. I gledam jedan dan ugurala jedinicu u sedmicu, devetku u trojku…svi brojevi ugurani. Na krivo mjesto. E to mi radimo. Dišemo. A sve se puzzle na silu uguraju, da sve stanu, da je sve složeno, da su sve tu…a sve zgurane krivo. Ne znam radi li to mozak ili tijelo, ali mi dišemo. Dišemo taj unutarnji bijeg. Osjetimo taj grč. I demo dalje. A možemo ih složiti ispravno…samo, vidiš, mojoj curki je trebalo vrijeme. Danas ih slaže ispravno. Jer nije odustala. Slagala je opet, pa opet, pa opet, mjesecima. Naučila je. Znaš… ❤

    1. I taman kad mislim da sam sve posložila i da je to sad to, strefi me još tu i tamo tako nešto. Možda smo doista tako sazdane, iako mislim da se to potrefi i njima, samo što oni te stvari ne verbaliziraju, nego prešute i gurnu od tepih. No pisanje pomaže da stvari sjednu na svoje mjesto.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.