Hm…bi li bio toliki genije bez tereta psihoze? Iliti- kako iz najveće patnje izvući najveću preciznost osjetljivosti…da se zamisliš, i upitaš što je esencija stvarnosti.
Ponovo se vraćam na svoj posjet Amsterdamu i Van Gogh muzeju gdje sam se nagledala njegovih slika i autoportreta- niti na jednome nije nasmiješen, i na svakome mu se u očima zrcali težina, patnja i mrak. A toliko ljepote nam je dao, toliko autentičnosti i svjetla u radovima i u svojoj viziji svijeta…kao što rekoh- najveća patnja uvijek dolazi u paketu s mudrošću, ili u ovom slučaju izvanrednom ljepotom duha. I to u vrijeme dok nije bilo antipsihotika, i dok mu je jedina terapija bila hladna kupka dvaput tjedno. Koja školica života…
Moj heroj.
Imaš ovde nekoliko sjajnih opažanja :). Fascinira raskorak između lepote Van Gogovih slika i njegove napaćene egzistencije. Ima ona čuvena njegova izjava, gde VG kaže: “To što postajem ružniji, stariji, zlovoljniji, bolesniji i siromašniji, nadoknađujem time što su mi boje sve uzbudljivije, sve uravnoteženije, sve sjajnije.”
Puno snage je nosio u vlastitoj lomljivosti.