Time

1990.

Mali anarhista. 14. Konstantna nelagoda prati me već dvije godine…od pokušaja uklapanja sam odustala jer mi ionako ne uspijeva, lakše se držati po strani jer jedino tako nelagoda ne ulijeće u anksioznost. Idu mi na živce, ne pripadam među njih, volim pobjeći, volim markirati. Zaspem na prvi sat…popodnevnog turnusa. Ne mogu ih gledati ni slušati, toliko su plitki, površni i okrutni. I nitko to pod milim Bogom ne primjećuje, sve to prolazi pod normalno. Jedva čekam da se maknem iz osnovne i da promijenim okolinu, kad već nisam uspjela promijeniti razredni kolektiv. Čuj, kolektiv…zbroj budalastih egocentrika koje malo previše pucaju hormoni. Ne mogu više, ne da mi se. Samo da mi je pobjeći i živjeti negdje drugdje.

2016.

Mali anarhista je malkice odrastao, i postao mali anarhista s dvadesetšestogodišnjim stažem. 40. I bolje da se nisam uklopila. Nemam više nelagode…anksioznost svrati samo kod žešćih slučajeva odgađanja obaveza…kampanjac bila, i ostala. Sam svoj šef, hvala Providnosti. Ne moram više nikoga gledati i/ili slušati dulje nego što je potrebno. I baš sam si ok, sa svim manama i nedostacima. Dišem. I uživam, čak i u krajnostima kako hedonizma, tako i askeze (treba malo i karakter izbrusiti, jel). Tvrdoglavost nije ni toliko loša, ako je upregnem u pravom smjeru. I drugi su mi ok, osim onih koji to nisu. No ne moram ih više gledati svaki dan. Freeeeedooooom!!!

Jugo

“On je sam od sebe kazna, a misao je klonula, životna radost istječe kroz mutne oči i pocrnjela lica. Ni sebe samog po šiločini ne voliš, pa kako bi pomućenim razborom donio odluku o drugima?” – piše dubrovačka spisateljica Tereza Buconić Gović.

Južina. Zgodna izlika za smanjenu ubrojivost. Kad te Dalmacija odere po neuronima, sve je moguće. Znali su to i u srednjem vijeku, pa su upravo iz tog razloga zabranili vijećanja i suđenja dok ne stane jugo.
A jugo u kombinaciji s nadolazećim punim mjesecom? Oh dear…tko preživi pisat će. Nezaobilazna nesanica, poremećaj pažnje, rasutost, čokolada i čips, Somersby i Tom Waits coveri.

Ni mace nisu svoje, a kamoli ljudi.

3:03

Šutnja je zlato, kažu. Progovorit ću na nos ako treba. Najteža disciplina u duhovnosti- kontemplacija u tišini. Ili ide teško, ili ne ide. Misli lete s teme na temu kao i obično. Scenariji se roje u umu. Trebalo bi to i to, jao kako bih sad rado podijelila ono… ma sama sebe zaglušujem. Mir. Umiri se. Utihni. Lako reći, ha? Toliko sam brbljava da slabo čujem što mi Providnost govori. A onda Providnost progovori glasnije, pa opet, i na kraju mi stavi veliki transparent ravno pred nos, smiješeći se. A meni zjenice poput krila nizozemskih vjetrenjača…kako sad to, otkud, ma nije moguće…Da.
Ponekad se doista osjećam kao friško protreseni kaleidoskop. Iz kaosa se ipak složi zanimljiva slika. Svaki put nova i drugačija, kao život sâm.
Lijepo je to.

Midnight blues s okusom lješnjaka

Noć. Carstvo kreacije, prsti koji zasvrbuckaju često zadnjih dana, i standardni oktobarski išijas. Budna kao zec unatoč otežalim kapcima, borim se s još uvijek razigranim i živahnim mačjim klupkom koje ne prestaje divljati po krevetu iako je gluho doba. Doba pjesnika i zaljubljenih. Doba kad se otvara već gotovo zaboravljena teglica nutelle s najviše police, ona za ‘kad mi dođe’. Kompenzacijica u jedan ujutro..iako bih radije da umjesto mačencadi kraj mene hrče netko drugi, no što je tu je.
Pouka posljednjih dana- duh svakako nadjačava tijelo, u svim pogledima. Duh je nesalomiv, vječan, nosi nas ma u kakvom obliku nam je ovozemaljsko vozilo, ta naša gruba materijalna ljuštura. Sve nas malo koči godina proizvodnje, ali unatoč boljčicama nosi nas humor, pouzdanje u providnost, želja za životom. Duh ne stari, duh postaje razigraniji i slobodniji s godinama. Da mi je barem upola opuštenosti i vrckavosti devedesetogodišnjeg djedice Morrisa koji je jučer bio zvijezda izleta po rivijeri…živi dokaz da nije gotovo kad svi misle da je gotovo, pa te pošalju na cruiser u nadi da ćeš otegnuti papke, te da će putno osiguranje pokriti sve komplikacije i troškove koji bi inače u Leedsu i unuke zadužili. A ti se unatoč svima vrhunski provedeš iako hodaš uz pomoć štapa, nosiš slušni aparat, zabavljaš četrdeset ljudi cijeli tjedan, i uspješno igraš na kartu iznenađenja jer nitko nije u potpunosti siguran jesi li zapravo dementan, malo pripit ili prirodno opičen, pa ti život izgleda kao stand-up komedija cijelo vrijeme. Homo ludens u punom smislu riječi. Deda Morris i njegova lekcija za kraj sezone, neočekivana ali sasvim smislena.
Živ si dokle god se smiješ.

Ode nutella. Laku noć!