RetroIntroSpektivni

Od ponedjeljka. Od prvog siječnja. Čim mi sjedne povrat poreza. Aha, da, kako da ne. Podvlačim krivulju, jer život nije ravna linija. Krivulja krivuda posvuda, i obično završava na najneočekivanijim mjestima za razliku od crte. Pritom je i propusna, pa si vi mislite kako ću napraviti (novo)godišnji obračun sa samom sobom. Živa sam. I živim višekratno poklonjeno vrijeme, pa ako to nije dovoljno za poslaganje prioriteta, ne znam što jest. Neki krugovi su se ionako zatvorili sami od sebe.

Sretna? Ne znam. Možda nije ni bitno. Kaže moj omiljeni pisac pokoju zanimljivu o sreći, kao i o samospoznaji. Njemu vjerujem. Za neupućene, riječ je o Orhanu Pamuku.
“Teško je objasniti što znači da ‘sreća nije moja priroda’. Ima ljudi koji uvijek nađu sreću, iskopaju je iz bilo čega, ugledaju u svemu, zgrabe, nose, pretjeruju s njom, stalno je ističu i ponavljaju potragu za time što ih je usrećilo ne bi li to iznova proživjeli. Možda i ja to činim, ali ne baš previše. Ima u meni neki dio koji me gura u probleme, izazove; kreativnost je dio tog paketa.
Nismo rođeni da bismo bili samo sretni. Ambiciozan za više vidjeti, stići do nečeg daljeg, sresti više ljudi, čuti više ideja… a takva vrsta ambicije rijetko vodi sreći. Da, to vodi do zadovoljstva, pa recimo i do sreće kad ste završili, kad se osvrćete na život. Sebi kažem: ‘O, vidio sam toliko toga, doživio sam toliko toga’. No, da sam htio imati sretniji život, trebao sam ostati kući, možda čak nikada ne početi pisati romane, vježbati skromnost, biti površniji. Ali, ima u meni neka borba koja traži dramu, probleme, možda je to demonsko, ta ambicija koja se bori u meni i zbog koje također nisam sretan.”
Kao što sam i rekla u prvom zapisu ovog bloga prije više od dvije godine- tko je ikad uspijevao pisati dok je bio presretan? Sretni pisci više nisu pisci, složio bi se i Bukowski. Tenzija, nemir, nezadovoljstvo koje me čačka iznutra, potreba da uobličim, izbacim, ‘posložim’. Pretvorim se i sama u propusnu membranu.

Ma dobro je. Dišem, prilično dobro za nekoga tko je trideset godina zadržavao dah. A samoiscjeljenje nije čin, već proces u kome je dopušteno i pogriješiti. Pokušam, padnem, ustanem, otresem prašinu, krenem dalje naučivši nešto, barem ono što više ne želim. Odrastanje ne prestaje dok sam živa.

I sve je to život…i sedrene barijere i slapovi, i brzaci, i širina moćnih razgranatih ušća. Samo nemojte sami sebe pretvoriti u bare jer ste lijeni pomaknuti se iz zone komfora. I dišite, kome što imate za reći- recite. Tecite.

Ja sigurno hoću. A možda i zapalim nešto putem, pa malo uživam promatrajući eksplozije…hvala na sugestiji, George! Love ya!

Mučnina

Zagasit mi je nekako advent, unatoč moru lampica, lijepih božićnih koncerata i druženja s dragim mi dušama… unatoč činjenici da su mi na stolu arancini koje je od korica naranača iz tatinog vrta napravila mama. Unatoč toplini i pregrštu izbora sitnica za najdraže s kojima ću i ove godine dočekati Božić, uz prepun blagdanski stol i kraj pucketave vatre iz kamina. Gledam ovu kolonu zelenih autobusa u Alepu čije me slike podsjećaju na ruine Vukovara, Sarajeva, osjećam mučninu i ne mogu joj se oteti iako oko mene traje idila, da ne kažem bajka. I čitam da je zaustavljen kombi koji je švercao izbjeglice, nađoše ih polumrtve kod Novske. Zar smo toliki monstrumi? Mafiju nije briga što su izbjegli hororu razrušenih domova i života, pa sad ostavljaju živote po Evropama nagruvani u neki kombi od deset kvadrata, njih tridesetak, uključujući i djecu? A mi kreiramo šarenilo lampica i biramo boju kuglica za bor, da nam ne bude passe i isto kao lani, dok svijet oko nas odlazi u… excuse my french. I samo čekam u kojem će turskom gradu prasnuti sljedeća bomba, i hoće li moji prijatelji biti dovoljno čuvani svojim anđelima čuvarima, pa se neće naći na krivom mjestu u krivo vrijeme…je, lijep nam je advent, uistinu.
I tako čekamo proslaviti rođenje maloga izbjeglice koji se rodio u štali jer se domaćinima previše gadilo uzeti ih u gostinjac, “nisu naši, iz drugog su plemena, što ako nam donesu nesreću, neka njih tamo, nisu naše vjere”. Da se kojim slučajem rodio danas, ne bi niti preživio put gumenim čamcem po Sredozemlju. A možda bi i dušu ispustio utrpan i stiješnjen s još trideset ljudi u nekom bijelom švercerskom kombiju, opljačkan, u strahu, bez doma, bez prijatelja, bez nade, bez evropske milosti…umjesto na raspelu. Sam, žedan, očajan. Obezvrijeđen i ponižen, nebitan do nepostojanja u očima svijeta.

Može li nam ovaj Božić uistinu biti sretan?

Profesionalno deformirani

Odmak. Odmak od klišeja, od lampica i prosinačke magije, uranjanje u obično, svakodnevno, izvlačenje ljepote iz sitnica van konteksta umjetno kreirane obavezne prigodne sreće. Lako je izlizati božićne melodije njihovim premještanjem u komercijalni kontekst supermarketa i hoda u masi po prekrcanim trgovima. Trebam li se izboriti za mir? I za djelić spokoja i sagledavanja svih aspekata života, prepoznavanje blagoslova i svega onoga na čemu mogu biti zahvalna, što uistinu traži odmak i od gužve i od kuhanog vina raspoređenog u više rundi. Nije da imam nešto protiv adventskog đira…no ipak, zabava ima tendenciju biti i ostati površna, samo to. Mnogima je to dovoljno. I jest, ukoliko želiš pobjeći od ostatka te famozne sante koja se krije pod površinom.
Nabodem se ja tako na tu svoju sklonost emocionalnoj arheologiji, pa volim redovito pobjeći i posvetiti se kopkanju po sebi. Godine ipak donesu zrelost, pa više ne upotrebljavam lopate, već one fine metlice kako bih izbjegla lomove delikatnih terakota. Arheološki ili jazz-bubnjarski alat za jedva čujno pulsiranje. Kao kad slušaš šum vlastitog krvotoka pred spavanje.
Otkrivanje, istraživanje, konzervacija, prezentacija…i na kraju zaključam taj muzej jer i kustosima treba godišnji.
Do kreiranja nekih novih slojeva i priča…čitamo se!

Koperniče, svrati

Sklonost samozavaravanju povuče rađanje nade za koju mi nitko nije rekao da je uzaludna. A nije ni trebao. Koliko puta moram iznova zbrajati dva i dva? Zbog čega uvijek mislim da će možda ovaj put biti drugačije, pa uvijek tresnem radi iste one poznate kore banane, na istome mjestu, iza istog ugla? Groundhog day i Matrix istovremeno.

Čime to izvlačim zavist iz drugih? Što da radim s činjenicom da sam izvrnuto ogledalo drugima, čemu uvijek takve reakcije? Ili zavist, ili strah u većini slučajeva. Vrlo je malo onih koji me s radošću u potpunosti prihvaćaju. Nesvjesno iz drugih izvlačim sve njihove komplekse na površinu, pa im je lakše razbiti ogledalo nego malo poraditi na sebi.
A na meni je da se prestanem čuditi k’o pura dreku kad se po tisuću i prvi puta počne odvijati isti scenarij s različitim glumcima. Gdje se ovaj film zaustavlja? Zaista bih voljela neki drastičan kopernikanski obrat, i završetak ove toliko puta ponavljane, možda već konačno dovoljno puta apsolvirane lekcije. To bi objasnilo i ono moje famozno ‘zašto’.

Bio bi to doista lijep, željen i dugo iščekivan božićni poklon.