RetroIntroSpektivni

Od ponedjeljka. Od prvog siječnja. Čim mi sjedne povrat poreza. Aha, da, kako da ne. Podvlačim krivulju, jer život nije ravna linija. Krivulja krivuda posvuda, i obično završava na najneočekivanijim mjestima za razliku od crte. Pritom je i propusna, pa si vi mislite kako ću napraviti (novo)godišnji obračun sa samom sobom. Živa sam. I živim višekratno poklonjeno vrijeme, pa ako to nije dovoljno za poslaganje prioriteta, ne znam što jest. Neki krugovi su se ionako zatvorili sami od sebe.

Sretna? Ne znam. Možda nije ni bitno. Kaže moj omiljeni pisac pokoju zanimljivu o sreći, kao i o samospoznaji. Njemu vjerujem. Za neupućene, riječ je o Orhanu Pamuku.
“Teško je objasniti što znači da ‘sreća nije moja priroda’. Ima ljudi koji uvijek nađu sreću, iskopaju je iz bilo čega, ugledaju u svemu, zgrabe, nose, pretjeruju s njom, stalno je ističu i ponavljaju potragu za time što ih je usrećilo ne bi li to iznova proživjeli. Možda i ja to činim, ali ne baš previše. Ima u meni neki dio koji me gura u probleme, izazove; kreativnost je dio tog paketa.
Nismo rođeni da bismo bili samo sretni. Ambiciozan za više vidjeti, stići do nečeg daljeg, sresti više ljudi, čuti više ideja… a takva vrsta ambicije rijetko vodi sreći. Da, to vodi do zadovoljstva, pa recimo i do sreće kad ste završili, kad se osvrćete na život. Sebi kažem: ‘O, vidio sam toliko toga, doživio sam toliko toga’. No, da sam htio imati sretniji život, trebao sam ostati kući, možda čak nikada ne početi pisati romane, vježbati skromnost, biti površniji. Ali, ima u meni neka borba koja traži dramu, probleme, možda je to demonsko, ta ambicija koja se bori u meni i zbog koje također nisam sretan.”
Kao što sam i rekla u prvom zapisu ovog bloga prije više od dvije godine- tko je ikad uspijevao pisati dok je bio presretan? Sretni pisci više nisu pisci, složio bi se i Bukowski. Tenzija, nemir, nezadovoljstvo koje me čačka iznutra, potreba da uobličim, izbacim, ‘posložim’. Pretvorim se i sama u propusnu membranu.

Ma dobro je. Dišem, prilično dobro za nekoga tko je trideset godina zadržavao dah. A samoiscjeljenje nije čin, već proces u kome je dopušteno i pogriješiti. Pokušam, padnem, ustanem, otresem prašinu, krenem dalje naučivši nešto, barem ono što više ne želim. Odrastanje ne prestaje dok sam živa.

I sve je to život…i sedrene barijere i slapovi, i brzaci, i širina moćnih razgranatih ušća. Samo nemojte sami sebe pretvoriti u bare jer ste lijeni pomaknuti se iz zone komfora. I dišite, kome što imate za reći- recite. Tecite.

Ja sigurno hoću. A možda i zapalim nešto putem, pa malo uživam promatrajući eksplozije…hvala na sugestiji, George! Love ya!

2 misli o “RetroIntroSpektivni

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.