Tempus fugit

Neki dan uz ugodnu kavu u ugodnom društvu ošinula me spoznaja da je prošlo već 17 godina od nekih putešestvija i situacija koje su mi bitno obilježile sadašnji život. Lijepa lekcija zahvalnosti i spoznaje da smo svi vrlo krhki. Barem ja koja jasno vidim da bez tuđe dobrote i podrške ne bih bila tu gdje jesam, ovakva kakva jesam- više ili manje uspješna u navigaciji morem života (taj konačni zaključak ostavljam bližnjima). Cijeli jedan život sabio se u tih 17 godina. Život u kome vrlo precizno vidim od čega sam sazdana, i koliko moji uspjesi nisu samo i isključivo moji. Hvala dragom društvu s kave u posvještavanju bitnoga- ljudskosti, srčanosti, i slobode. I to jedne vrlo zanimljive, radosne i opičene slobode do koje vodi prilično težak put.

Dosta introspekcije za najdepresivniji dan u godini, u kome sam prigodno raskitila bor i šarene lampice poslala na godišnji; vrijeme im je za odmor jer bi u suprotnom postale svakodnevne, obične, izlizane i neprimjetne. Ostavimo kućne magijice samo za meki bijeli prosinac.
Ali zato neka nam iskrice dobrote budu čarolija kroz cijelu godinu. Upalimo te prskalice unatoč svemu, pa makar ispali magarci radi toga.