O ljubavi Božjoj i uvidima

40 mi je doista prekretnica. I učenje, veliko učenje o puštanju i prepuštanju. Preko 14 godina sam u kršćanstvu, a tek sam nedavno shvatila dubinu Kristovih riječi „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.“
Zašto mi je to sjelo tek sad…ne znam. Očito postoji dobar razlog za činjenicu da sve dolazi u svoje vrijeme. No ionako sam u životu uvijek u nekom zakašnjenju s iskustvom na mnogim poljima, pa izgleda da moj put mora biti upravo takav. Savršeno pravovremen u Božjim očima.
Izgleda to ovako- odem na kupanje popodne, sama, isplivam se, posunčam i odem kući. A u stvarnosti, u toj mojoj samoći tamo, u maloj lučici pored dominikanskog samostana…Bog mi govori. Pokazuje mi mene samu, pokazuje mi moju učahurenost, moj manjak vjere, moje nepuštanje i očajničko držanje nekih stvari/situacija/odnosa/planova i unaprijed režiranih scenarija…vidim i vlastiti grč, nelagodu i strah koji samoj sebi time radim, i moje tvrdoglavo nepuštanje i oduzimanje Bogu prostora za njegovo djelovanje i kreativnost. Pokazao mi je da sam control freak u punom sjaju, pokazao mi je da sam radi toga nesretna, da mi radi mog forsiranja ne ide upravo ono za čime najviše žudim…jer nisam njemu pustila, pokazao mi je da ako ovako nastavim neću doživjeti šezdesetu jer ću naškoditi samoj sebi time i razboljeti se fizički i emotivno. I podsjetio me na jednu obiteljsku situaciju, dao mi je da vidim kako stvari izgledaju kad ih On uzme u svoje ruke, dao mi je da vidim kako je On razigran, kreativan, radostan, i kako će izvesti najnemogućije i najnezamislivije, van svih mojih najluđih nadanja….kako bi mi pomogao i učinio da bude dobro.
I bila sam istovremeno i žalosna i presretna, jer dobila sam i još jedan uvid…kako udahuti slobodno, kako pustiti sve, čak i ono najdublje naiskonskije željeno…pustiti mu sve i znati da će sve izvesti na dobro. Ne nadati se i strepiti da će možda sve biti ok, već ZNATI da će sve biti i bolje od očekivanoga ako Mu dam slobodne ruke da On vodi, jer ZNAM da će me putem iznenaditi novim neočekivanim blagoslovima koji će mi biti melem za srce i dušu. Živim u sadašnjem trenutku, a život preda mnom je poput otvorene lepeze. Svako krilce lepeze je jedan put, i koji god odaberem biti će dobro, jer on drži čitavu lepezu u svojoj ruci.
I onda shvatim da nema razloga niti za strah, niti za grč, već samo za radost…kojim god putem mi život krenuo, samo trebam biti otvorena i slušati ga kako mi govori u mom srcu. I vjerovati Mu više nego sebi, i pustiti mu sve.

A koliko sam samo vremena provela sjedeći i klećeći u crkvi, u miru i molitvi, i hodajući po seminarima, iščekujući da ga čujem, ostajući tako u tišini, i ništa. Nije mi govorio tada, samo sam čekala, bez rješenja, godinama, nadajući se da će možda biti sve ok. A onda ove dane ovo…odem se okupati, a Bog mi govori tamo u prirodi, u mojoj samoći, kad sam ga najmanje očekivala. I to kako iskreno, duboko, i s toliko ljubavi…da ti krenu suze. I nije mi samo govorio, već ostavio i veliku radost.

I hvala mu! Koja nezaslužena milost. Nije do mene, samo do Njegove ljubavi.
Divan je.

Korčula, 05.07.2016.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.