Berlin…još malo

Nije pala bandera niti deblo na mene u olujnoj noći. Čuva me moj anđeo, hvala mu, uvijek tako narodski rečeno ‘imam sreće’. Iliti blagoslova. I doista, ima još jedan razlog zbog kojeg sam spakirala kofer i krenula put sjevera…osim Pergamon muzeja, i Brandenburških vrata, i ostataka zida, i 500 godina protestantizma, i Bowiejevih stopa i traga kojeg sam vrijedno slijedila, i turske kuhinje kojom sam utaživala nostalgiju za Istanbulom…duše drage, kako bi mi prepunili porcije kad bih naručila na turskome…spakirala sam kofer kako se ispostavilo zbog najboljeg koncerta u životu, sretna i punog srca, počašćena što sam imala prilike uživo svjedočiti tolikoj toplini, ogoljenoj emociji, žestini, i srcu, davanju do maksimuma, toliko da se ježiš dva i pol sata bez prestanka. Neki kažu- mračan je. Nismo li svi pomalo, ako iskreno zavirimo u vlastite nutrine bez potiskivanja i celofančića? Hvala ti, Nick, dao si se takvim intenzitetom nakon svega što si proživio… Doista, skidam kapu. Čisto, iskreno, bez zadrške i do kraja u punoći predanosti, kako i dolikuje proroku.

Srce mi ko kuća. I još dolazim k sebi.

Nebo nad Berlinom

Odreći se neba radi ljubavi? Osuditi se na potrošnost smrtnosti i ograničenost? Na djeliće znanja umjesto spoznaje? A pitanje je hoće li ta ljubav biti uzvraćena, a kamoli trajna. Dileme i tajne ljudskih srca vidljive su samo Svemoćnome. Ipak on zna bolje. Mi se počesto zaletimo, pa glavom u zid. Berlinski. I na kraju pitanje- je li vrijedilo?

To neka si svatko odgovori sam.

Tschuss!

Škura bura

Utjerala nam je led u kosti. Zbogom kupanju, dobrodošle zimske čizme.
Bistrina uma i rezime proteklih mjeseci- empatična svakako, ali imuna na trikove starih majstora manipulatorskog zanata. Površinjanje me je oduvijek odbijalo, kao i laskanja i uvlačenja. A naročito me zabavljaju duhovi prošlosti koji nepozvani banu očekujući crveni tepih i fanfare. Nda, ta toliko puta zloupotrijebljena, izlizana i istrošena riječ koja je sve ono osim vlastitog sadržaja…ne više.
Pogledajte se u ogledalo bez racionalizacija. Vidite li tu gladnu zvijer koja vas je pretvorila u nezasitnu crnu rupu? Dokle?

Još malo i bit će inja, što po granama, što u dahu.
Ljudskost nije potrošna roba.