Oprost

“Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” (Ivan 20,23)

Sanjam tako neku noć blisku osobu kako je otišla i stoji na vratima raja sa Svetim Petrom. I pita mene Petar: “I što si odlučila? Jesi li mu oprostila ili ne? Ako nisi, on ne ulazi i ostaje vani, a ako jesi, on ulazi.”

I što sad reći na to? Svi znamo biti i ćudljivi i ponekad glupi u svojim životnim odabirima i postavljanju prioriteta, i teškog karaktera, i ograničeni nasljednim ili životnom mukom stvorenim dijagnozama ili tipom ličnosti koji može spadati u Cluster B…i što sad?
Školica milosrđa, zar ne? Oprostiti nekome tko koristi ljude poput igračaka? Ili oprostiti nekome tko bi te najradije ubio ali nema muda za tako nešto, pa je samo otrovan, zavidan i minira te na svakom koraku jer ne može podnijeti tvoju snagu, otvorenost i ono najteže neoprostivo- to što imaš mir sam sa sobom, i što nosiš dostojanstveno svoje kvalitete i mane.

A opet, ako realno pogledam, svi smo sjebani i nema osobe bez slabosti, uglavnom teglimo te svoje slabosti ciklički ih ponavljajući dok nas ne pomete spoznaja vlastite nesavršenosti, iz čega proizlazi i poniznost. Svi smo ‘krivi’ i pomalo ukrivo. I pitanje je hoćemo li za života izgraditi karakter do te mjere da savladamo i nadjačamo te vlastite slabe točke…znaš jako dobro kad se sam sa sobom osjećaš loše, nedovoljno, pa trpaš i zatrpavaš tu rupu junk hranom, alkoholom, drugim ljudima… i to nevoljenje sebe je problem. Svijet nam ništa ne duguje, dugujemo sami sebi zagrljaj, i izvlačenje te snage iz pete kako bismo bili u stanju zdravo nositi i voljeti sebe, pa tek onda i druge…jer ako ne znamo zdravo nositi sebe, onda ćemo druge ljude koristiti kao šlep-službu i svi će nam drugi biti krivi i odgovorni zato što šlep-služba nije mogla doći na vrijeme, nije dovoljno brzo ili dovoljno snažno povukla, itd itd, a da ne govorim o tome da ćemo i dalje biti i sjebani i nezaliječeni i kivni na cijeli svijet, i nećemo se maknuti s mrtve točke u radu na sebi decenijama. A za rad na sebi treba imati i hrabrosti, i petlje, i jakosti za preuzeti odgovornost, i jedno kvalitetno i realno ogledalo, za početak.
Pa kako sad oprostiti takvima što se decenijama ne miču s mrtve točke? Jednostavno tako…nisu svi blagoslovljeni samospoznajom i kapacitetima za nju. Mi intuitivniji smo i odgovorniji radi većih darova koje imamo.
Otpustite kome što imate, prošlost se promijeniti ne može, niti neće, na nama je što ćemo s njom danas i u budućnosti. Tegliti taj kamen zamjeranja i optužbe, ili olakšati sebi?

Odgovor je jasan. Lakše je živjeti bez otrova u sebi. A još kad vas to upita Sveti Petar…pa kako bi ga čovjek mogao odbiti?