Rezime

Skoro pa gotov još jedan obrtaj oko sunca. Stariji, iskusniji, pametniji, yeah right! I zato ljubite se do iznemoglosti, pjevajte, plešite, volite i izgarajte, unatoč svemu i unatoč svima. Tko zna koliko nam je još vremena preostalo. Danas jesi, sutra te nema, ili si na cjevčicama. I zato…živili, u punini!
Tko preživi pričat će.

Božićna

Na suhom ste, i toplome? Mnogi nisu. Imate mjesto koje nazivate domom, sigurnu luku i utočište u kome ste sigurni od očnjaka svijeta? Blago vama. Čak i lampice vam svijetle? Jako lijepo. Niste gladni, imate čak i za kockicu čokolade po izboru? Mnogi je nisu okusili mjesecima. Imate nekoga kraj sebe, tko vas može zagrliti kad vam je teško i kad se raspadate? S kim se možete smijati svim ludostima mogućima i nemogućima? Fino. Neki nemaju nikog svog. Živi su vam roditelj/i? Onda još uvijek imate luksuz mašte da odlučite što želite biti kad odrastete. Imate kome pokloniti čokoladu? Znači da ste povezani i da imate bližnje. I da niste sami. Znači da vam je stalo da nekoga razveselite, što znači da još uvijek imate srce u eri bezdušnosti. Imate i za čašu vina? Pretpostavljam da ne morate pješačiti kilometrima kako biste iz bunara izvadili nešto vode. A ako ovo čitate znači da imate i internet, i smartphone/laptop, što vam opet omogućuje pristup riznici znanja koju mnogi još uvijek samo sanjaju, ili uopće nisu svjesni njenih mogućnosti. Da, i očito znate čitati.

Shvaćate li uopće koliko ste blagoslovljeni? I jeste li zahvalni? Budite. I radujte se. Radosnu vijest nam je donio Spasitelj, koji nam je dao sebe samoga…što nas ne ostavlja kad nas svi drugi ostave, i voli nas više nego što mi volimo same sebe. Ima li većeg dara od toga? I mi bismo trebali biti darovi jedni drugima, i to ne samo ovih dana.

Sretan vam Božić!

Oprost, part II

I oprost je prije svega samo riječ. A što je sa stanjem duha, i što je s našom potrebom da na silu budemo dobri ljudi, svojom voljom nezdravo gurajući situacije, događaje, nerazjašnjene odnose pod tepih kako ne bismo zatalasali? Sami sebe mažemo i lažemo. Opraštam ti, gade jedan mizogini, ali me ipak zaobiđi na ulici kako te ne bih iscipelarila, mater ti jebem arogantnu. Ili- opraštam ti, iako sve u meni kuha i svaki put kad se sjetim svega padne mi mrak na oči od bijesa i nemoći, i tako rado bih te vidjela da plaćaš istom mjerom kojom si mi zakuhao.

Što je to što doista opraštamo, ako opraštamo? Zašto je toliki problem muškarcima prihvatiti da su ranjivi, emotivni i nesavršeni, a ženama da su bijesne i povrijeđene? Kako je sve to tako ljudski, i normalno…pa kompleksni smo. I ranjivi, i sjebani, i ponosni, i pretvaramo se u tempirane bombe ne izrazimo li sve to, i ne pustimo li to van na vrijeme, na zdrav način. Tempirane bombe najčešće implodiraju. Samo sebi štetu radim(o). Fućka se mom (ne)prijatelju, on i dalje leprša kroz život, niti ima pojma da je sagriješio. A čak i da ga suočim s time ne bi priznao svoj grijeh i krivicu radi vlastitog uvjerenja da je on dobar čovjek. To jest, dobar čovjek s ovećim egom uz koje ide i planina ponosa. Nepogrešivi. Nije kriv. On je dobar. Je li? Dobar narcis, da.

Prešućujući ne činimo dobro ni sebi ni drugima. Ne rastemo bez katarze. Pravimo se, silimo se, trpimo i čekamo da vrijeme donese prašinu i ožiljak. I onda sve razjebe južina, pun mjesec, pms, nesanica, anksioznost, želja da nešto razbiješ jer se vidi dno boce, a treće nema jer su popijene već dvije i svi dućani su već zatvoreni, i nemaš više kome što reći jer si dojadio i Bogu i Belijalu s tom svojom žuči, dugo godina nakupljanom.
Prozac? Helex? If you take the blue pill…poznato?

Nema tog recepta. A ne znaš kako sam(a).
Možda samo oprostiti samoj sebi činjenicu što će me dokle god hodam po tlu zemaljskom žuljati i satirati vlastita krv i meso. Nismo anđeli, ljudi smo.

Nek nam svima Bog pomogne.

L

Ima nešto izuzetno u jutarnjem miru, kad spavalica ustane prije svih… Tišina. Osjećam dublje, čujem suptilnije. Mir. Kako unutra, tako i vani.