~

Zaboravila sam se. Lako je to kad se upregneš u trku za preživljavanjem, strah od nule, strah od ovisnosti o drugima, strah od godina i gubitka vremena, pregaženost, izmaknutost u skoro nepostojanje, strah, strah, strah… i kad se kotačić jurnjave smiri, gdje sam? Što mi treba? Što želim? Poput šamara svaki put stiže spoznaja nemogućnosti bliskosti. Zašto? Što sam učinila gospođi karmi da me sjebe svaki put? Gubitak nade je najbolniji, makar je i ta kurva toksična. Čekam.
Previše boli spoznaja da toga što mi najviše treba za mene- nema. Nečijom okrutnošću sam stavljena u poziciju nemicanja, jer svaki put kad krenem nakon što bljesne tračak nagovještaja sjebem se. Zašto si dopuštam da me tuđe površnosti uvijek iznova zabole? Nebitna sam im. Nebitni su. Ne vide me. Ili ih plaši ono što vide. Žudim bliskost bez gušenja. Postoji li to uopće? Što ih to točno plaši? Gdje mi je ta snaga od koje munjevito pobjegnu, sad, da se iščupam iz sebe? Raspadam se.

Tu neće pomoći ni orgazmi ni suze.