E nećeš!

Koliko desetljeća treba proći da ispričam i ovu priču? Da napišem i ovaj post? Očito treba, nataložilo se toliko toga da će me pokopati ne ispljunem li to. Još sam premlada za rak, a prestara za melodramatičan suicid. Mogli bi ljudi reći “A bila je tako draga i duhovita, koja šteta.” Mnogi bi i trljali ručice od zadovoljstva činjenicom što je glavna nasljednica ispala iz igre, pa sve ostaje njima ako se dovoljno potrude da ti se uvuku u šupak, hijene. No, neće tvoja pobjeda doći tako lako. Prelako biste me se riješili uz komentar “Sirota, bila je nestabilna i slomljena” perući time odgovornost s vaših krvavih ruku. Jer, što je ubojstvo? Jedan potez nožem, jedan trenutak u kome žrtva ispusti dušu uz trenutni hropac? Kako nazvati ubojstvo u kome nekome mrviš dušu, emocije, empatiju desetljećima? Kako nazvati “Nisam te nikada ni želio jer si njena”? Kao da nisam i tvoja, kao da ti s time nemaš nikakve veze, kao da nisi mogao svršiti vani, i danas ne bi imao ovaj problem kojeg imaš. Jebiga, veliki zavodnik s manjkom samokontrole, pa treniraš tu kontrolu cijeli život na tuđim leđima kao kompenzaciju za vlastitu slabost. Vidim te, kukavice. I žalim jedino za vremenom koje sam toliko dugo ulagala u napore da me konačno primjetiš, prepoznaš i vrednuješ. Ne možeš ti to, bojiš se, jer jača sam, jer hrabrija sam, jer sposobnija sam, jer obrazovanija sam…i to ne tvojom zaslugom, nego njenom.

Hoćemo li se još malo vratiti na temu tog višedecenijskog ubojstva? Može, povirimo malo u tu kronologiju zločina.
“Mogao sam imati još dice”, kažeš često sa žaljenjem jer si utrošio najbolje godine sa ozbiljno oštećenom Drama Queen radi koje si me u dvanaestoj godini šutnuo i nisi se javio sljedećih 13 godina, bez obzira na to što su po Zagrebu u međuvremenu padale granate. Drama Queen je imala dva spontana, nasreću, jer da su odrastali uz vas dvoje ne bi ni preživjeli djetinjstvo u tom kaosu i počinili bi suicid prije mojih prvih pokušaja istoga. Uostalom, šutnuo bi i njih nakon razvoda od nje, baš kao što si i mene šutnuo, postali bi ti nebitni baš kao što sam ti ja postala nebitna nakon razvoda od matere, čim ti je tuđa pička zamirisala pod nosom. Djeca odrastaju u ljude, znaš? Osim toga, imamo i memoriju ponešto dulju od ribice Dore, pa- jebiga. Pamti se sve, i potrebno, a naročito nepotrebno natovarena muka i osjećaj neželjenosti. Jedno ljeto je bilo lijepo, zadnje ljeto prije Mrs Drama Queen, ljeto slano, sunčano, puno ronjenja, vjetra u jedrima, mornarskih čvorova i slobode. 12 mjeseci kasnije ona je već haračila, zaključavao si mi frižider, i smetala sam ti toliko da si me predao didi na brigu, pa ti je i to bilo preblizu i ekspresno sam poslana u Zagreb da ti budem na što većoj distanci sljedećih 13 godina. Trebala sam te tad najviše, tad sam trebala uzor za postavljanje zdravih temelja, no dobila sam po(r)uku da smetam, da ne valjam, da sam ja problem, i da je u redu ignorirati me kad ti puhne, kao predmet koji ti više ne treba pa ga odložiš na najdonju policu u ormaru, među stvari za nek’ se nađe možda jednom. Nisam ti nikad rekla što se sa mnom zbivalo tih sljedećih 13 godina. A nisi ni pitao, nikad te to kasnije nije ni zanimalo, “pometimo to, stavimo pod tepih i pravimo se kao da se nije desilo ništa” po dobrom starom otočkom običaju. Znaš li što? Moje psihoterapije, moja borba s trichotillomanijom, moja drukčijost i isključenost iz društva vršnjaka radi toga, neuroze, anksioznosti, strah, ali sam zato barem sa 12 godina dobro naučila sve autobusne i tramvajske linije po metropoli, jer sam sama odlazila psihijatrici za djecu na drugom kraju milijunskog grada. Pročitaj još jednom- psihijatrici za djecu. Jer- ja sam bila problem, sa mnom nešto nije bilo u redu, ja nisam valjala. A ti? Ti si joj za to vrijeme kupovao Louis Vuitton torbice i ljetovao na Kanarima. I jedino za čime žališ kad se osvrneš je potrošeno vrijeme, a još više novac koji ti je sprašila. Ne to što si propustio moje odrastanje, ne to što sam se razboljela radi tebe, i napatila u najdelikatnijem razdoblju života. Novac.
Radi novca si me i povukao natrag u svoj život nakon razvoda od Drama Queen, dajući mrvice uz obavezna predavanja o tome kako ne valja živjeti iznad svojih mogućnosti, kažnjavajući me za svaki interes koji se nije uklapao u tvoju viziju o mojoj štednji. Smatrao si da time uspješno pereš svoju savjest. Sva sreća da je zrak bio besplatan.
I nikada nisam čula “Kćeri, oprosti”, a vjerojatno nikad ni neću, jer ti za sebe još uvijek misliš da si savršen, nepogrešiv i pravedan. Koja lakrdija! Uzeo si me s najdonje police samo kako bi pokušao napuniti svoj džep, i ponovo me odložio, ovaj put u smeće, bijesan samo zato jer me nisi uspio razbiti pošto nisam htjela biti potplaćena robovska radna snaga koja redovito puni tvoj bankovni račun. Da, novac. Tvoj Bog je dolarska novčanica. Izdao si me i po drugi put, prodao radi sna o zaradi od 20.000kn godišnje. Kako simbolično…očito ti nisam ni vrijedila bogznašto kad si me za tako jeftine pare izdao.

A sad lijepo uživaj u svakom krvavom dolaru. Više nemaš kćer, više nemaš ni problema, više nemaš dužnost lagati gradom kako si mi kupio stan u Zagrebu, dok se voziš okolo svojim novim brodom koji je koštao skoro kao taj famozni stan o kome lažeš, za kojega vrlo dobro znaš da si ga trebao kupiti, jer to normalni ljudi svojoj djeci rade, a ne zabijaju im noževe u leđa.
I osiguraj si svoj pokop na vrijeme, pun je grad hijena i rado će ti uskočiti u pomoć, uopće ne sumnjam u njihovu halapljivost. Naposlijetku, pozdravi mi moju dragu prijateljicu gospođu karmu. Sretat ćeš je svako jutro, gledat će te iz ogledala pri svakom jutarnjem brijanju.

Mirno more, kapetane! Odsad ploviš sam u svoj bezdan. Nek ti se Bog smiluje.
A ja nastavljam dalje živjeti, u punini i neopterećenije, za promjenu.

Misao dana

Tko zna hoće li svi oni koji misle da su lukavi i pametni, jednoga dana primijetiti da smo šutjeli samo iz pristojnosti.

Nepoznat autor