~

Zaboravila sam se. Lako je to kad se upregneš u trku za preživljavanjem, strah od nule, strah od ovisnosti o drugima, strah od godina i gubitka vremena, pregaženost, izmaknutost u skoro nepostojanje, strah, strah, strah… i kad se kotačić jurnjave smiri, gdje sam? Što mi treba? Što želim? Poput šamara svaki put stiže spoznaja nemogućnosti bliskosti. Zašto? Što sam učinila gospođi karmi da me sjebe svaki put? Gubitak nade je najbolniji, makar je i ta kurva toksična. Čekam.
Previše boli spoznaja da toga što mi najviše treba za mene- nema. Nečijom okrutnošću sam stavljena u poziciju nemicanja, jer svaki put kad krenem nakon što bljesne tračak nagovještaja sjebem se. Zašto si dopuštam da me tuđe površnosti uvijek iznova zabole? Nebitna sam im. Nebitni su. Ne vide me. Ili ih plaši ono što vide. Žudim bliskost bez gušenja. Postoji li to uopće? Što ih to točno plaši? Gdje mi je ta snaga od koje munjevito pobjegnu, sad, da se iščupam iz sebe? Raspadam se.

Tu neće pomoći ni orgazmi ni suze.

Neću

Koji sam ja tukac. 43 godine u dupetu, i tek sad polako dolazim k pameti, with a little help of my friends. Postavljanje zdravih granica, da. Moja sloboda je u mojim rukama nakon duge i teške borbe da uopće skopčam činjenicu da je to nešto na što imam potpuno pravo, da mi nitko nema pravo nametati sram i krivnju radi toga, da sam ja kreator vlastitog prostora- emotivnog, duhovnog, mentalnog i naposlijetku onog fizičkog koji uključuje i meni drage stvarčice i sitnice. Cijeli život se nekome opravdavam, stavljana u poziciju da se branim i objašnjavam…što i kome? Da sam to ja, i da tu takva postojim bez da sam to birala i tražila? Da, i to sam morala crtati, i gotovo se ispričavati što postojim.
Ali dosta više. E baš neću. Ako dosad niste skopčali, nećete niti da vam ep napišem i u čipki izvežem. Niti slovca više. Tu sam, i to je u redu. Nemam više namjeru ni atoma ponijeti na svojim leđima, a da nije moj, već onaj nepotrebni tuđom zluradošću natovaren. Ne želim nositi sve ono za što nisam osobno odgovorna. Ne želim više nositi ikoga osim sebe. Kako ono ide priča o čovjeku koji je svaki dan na jezeru lovio ribu pa ju nosio u selo, da bi ga to isto selo ispljuvalo kad se razbolio i nije mogao otići po ribu, da, on im je bio kriv. Na kraju mu je dokusurilo pa ih je podučio pecanju, neka se prehrane sami.

Tu sam. Znam, ali neću više. Neću. Mogu, ali ne želim. Dosta je bilo tuđih šlepanja. Dosta je bilo tegljenja tuđih očekivanja, s godinama sve većih i žešćih, do pucanja kičme natovarena. Jok. Sad malo želim disati, plivati, ne razmišljati “što ako”, smijati se, voljeti i sebe i svoje suborce, poslati u kurac gadove i nazdraviti Životu. I na kraj pameti mi više nije micati se ikome, i umanjivati se samo kako bi dotičnome/dotičnima bilo manje neugodno pošto ih moja srčanost i kvalitete posramljuju i uznemiruju. Vaša ljubomora, vaša stvar. Rješavajte sami svoje komplekse.

Eto, tako i ti, Živote, seronjo stari, da te vidim odsad nadalje! Mogu ja to i bolje.
A ti?

Psihijatrija vam je treća vrata lijevo niz hodnik. Ne ovdje.

43

I što reći? Možda bolje ništa. Ionako je život pun promjena, samo što je ova posljednja bila malo žešća. Živa sam, zdrava, još uvijek se uspijevam zajebavati, ljuta kao ris jer se zatvara kino Europa, dovoljno potkovana da si osiguram kruh svagdašnji. Nema predaje!
Pozdravlja vas Gorgona.

Music makes the world go around

Ne sjećam se kad sam zadnji put kupila cd, vjerojatno prije desetak godina. Što me ponukalo ovaj put? Puno toga, ljubav prema jazzu, divljenje jednom izuzetnom talentu, podrška prijatelju i hrabrom suborcu, prepoznavanje kreativnosti, ljubav prema ljepoti, skladu i izvrsnosti. I jedno veliko hvala od mene, za svaki razgovor, podršku i suze od smijeha u 1 ujutro, kad trbuh boli od smijeha zbog urnebesnog humora radi jedne žirafe iz onog vica, svaki put kad sam se natjerala ostati budnom jer me izvrsna muzika uvijek podigne ma koliko bila iscrpljena od sezonskog višemjesečnog crnčenja… Hvala ti Marin Jerkunica, budemo već i tu janjetinu okrenuli, s kapulicom mladom! Odsad nadalje samo u dobro gledaj, i nek te to isto dobro prati gdjegod zasvirao, dragi prijatelju vanserijski! Ostani svoj! 🍷🐾❤️

A vi koji još niste…što čekate? 😊
http://www.snailrecords.nl/store/marin/index.html

Zbogom prijatelju

Izuzetno mi je teško uokviriti cjelinu odlazeće godine nakon svega što se zbilo, doista nisam od nekih slavlja. Teška, mučna godina, doista. Možda je dobro što odlazi bez povratka, možda je dobro što se rađa nešto novo, nešto bolje? Nadam se.

Teško je gubiti prijatelje, teško je ostajati bez samozatajnih, dragih, mirnih i dobrih ljudi koji su endemska vrsta po sebi, svjetlo i radost. Teško je kad u teškim vremenima izgubiš ta rijetka uporišta, pogotovo kad ih izgubiš toliko brzo, naglo i neočekivano da ostaneš bez riječi, izuven iz cipela, a tuga ostane visjeti nad tobom tako nespremnim i zaprepaštenim, i svako malo se promeškolji bockajući te i tjerajući suze čim malo vanjska buka utihne, pogotovo kad se sve smiri pred počinak.

Dobri naš Luka, bio si mi drugi tata, hvala ti za svaku smokvu, svaki smijeh, svu dobrotu, pažnju, ljubav i podršku kroz ove moje otočke radne godine. Ti si sada radostan u Gospodinu i bereš te nebeske smokve koje rađaju plodovima bez obzira na godišnje doba. Pazi na nas koje si ostavio za sobom, i odmori. Nedostaješ nam. Čuvali te anđeli.

Luka Perdija (27.10.1947.-28.10.2018.)
Luka Perdija (27.10.1947.-28.10.2018.)