Dating u zrelim godinama iliti kako je svijet kojeg smo znali putem otišao u nepovrat

Imate li ponekad osjećaj da ste izbjeglice u vlastitom životnom okruženju? Živite u istom gradu već godinama, u istoj državi, a što dulje vrijeme prolazi, to je sve manje vaš grad i vaša domovina. Načini komunikacije su se promijenili, društvene strukture su drugačije, razgovori koji se vode oko vas više nisu ono što vi živite, a pogotovo to više nisu vaše vrijednosti. Ne osjećate se doma, a fizički se niste pomaknuli niti kilometar. Ista stvar se dešava i s muško-ženskim odnosima. Ništa više nije kao što je nekad bilo, nema upoznavanja, nema zainteresiranosti za svijet i razmišljanja onog drugog, i što je najgore- nema više onog drugog jer smo se nekako u zadnjih desetak godina prestali gledati kao ljudska bića, i sveli smo jedni druge na predmete za povremenu upotrebu. Upotrebne predmete. Sama površina, ništa suštinsko. Dating svijet. Bok, ja sam Pero, a ovo je moj đoko u erekciji. Evo ga još jednom ali iz drugog rakursa. Kako snimiti selfie đoke da izgleda veći i impozantniji…da, postoji ta tema na forumu. I kako snimiti još ponešto, a da se ne vidi lice. Božesačuvaj imati lice, naročito bez sunčanih naočala. Zbir smo kuraca i sisa. Ili pičaka. Obrijanih ili…dlake su ponovo u modi. Kako želiš, srećo? Da ju obrijem? Kako želiš, srećo? Zguza ili samo ti budi gore da ti gledam sise kako skakuću i da ne moram ništa raditi, da cijelu zabavu odradiš ti, a ja ću se obrisati u tvoju novu satensku posteljinu nakon što ti svršim po licu, zar si mislila da će biti ikako drugačije?

Jebemti iphone i samsunge S-shit i mobilne kamerice, i pornografiju koja je postala mainstream, i meni koju sve to skupa još uvijek čudi, i još uvijek se nađem zatečena. Kako smo se međusobno opredmetili, i zašto je to postala normala? Kako to da se tome nitko ne čudi, i nitko to ne dovodi u pitanje? Pazite, govorim o ljudima mojih godina, četrdesetak. Ne o klincima koji su umjesto lego kockica imali iphone za uspavljivanje, i ne znaju za ništa drugo. Kad smo to pristali biti? Kako je to postalo neupitno? Zašto sam kuja ako ne želim pristati samo na bivanje materijalom za drkicu prije spavanja? Čak i to vam je prelijeno, dragi moji virtualni, otvoriti browser i otići na pornhub? Svi bi sve live online i odmah? Po mogućnosti samo i isključivo virtualno, a ako se i sretnemo uživo da odem odmah nakon, da me kojim slučajem ne bi trebali (zamisli čuda i bahatosti što tražim) odvesti natrag kući? Da ne bi morali potrošiti tri litre benzina i petnaest minuta svog vremena? Da se ne bi morali ponašati prema meni kao prema ljudskom biću koje ima za postaviti i kakvo pitanje koje dovodi u opasnost vašu površnu konstrukciju privida moći i samokonstruirane atraktivnosti?
Kakve atraktivnosti? Na što bih ja to trebala reći „Wooow!“ i što bi me to točno trebalo oboriti s nogu da odlučim popiti jutarnju kavu u društvu? Čemu bih ja to trebala otvoriti vrata i pustiti blizu? Izbjeglica iz jednog svijeta kojeg više nema, metuzalem sam jer me više doista ništa ne uzbuđuje. I sve mi je tako obično, dosadno i predvidljivo, površno dozlaboga i lišeno svakog smisla. Potpuni idiotizam koji nema apsolutno nikakve veze sa mnom.
Samo vi dajte ako vas veseli, ali bez mene u cijeloj toj priči.

Pero, odjebi.

Vortex blast

“Hvala Bogu, Svemiru, il’ Vortexu što me pokrenuo u kovitlac… 😜!”*

Bome je. Faze crnila (ne onog sipinog za rižot) kraće traju, brže i lakše isplivam, sve ide protočnije i prirodnije otkad sam se otvorila opciji prepuštanja. Sve dođe i prođe, i grozno, i lijepo. Pamti se svašta, a najviše humor mojih bliskih kao bazni element preživljavanja onog manje smiješnog. Crkvica u kutu bijele kuhinje, baklava i otpuštanje. Utopismo tursku baklavu u holandskom vla, tekućem pudingu od vanilije. I doista su najslađe te hedonističke diverzije kao spojevi nemogućega. To jest, samo ograničenim umovima nemogućeg. Kuhinjska ekumena.
I za život je najpotrebnija hrabrost. Bez hrabrosti nema ni diverzija ni rasta, ni u dubinu ni u širinu (duha, jel’).
Prijatelji su doista neprocjenjiv blagoslov i poticaj za dobre pomake. Za pun stomak i minimalan pomak…e taj je najslađi!

Pazite jedni na druge, i ne glođite se(be) radi pizdarija.

*Di, Majo i jedna i druga, hvala na inspiraciji!

Nezaborav

Sad samo sitnice gledam. I te sitnice su bitne, tu se sve vidi, ništa se više ne može sakriti. Nisi mi ništa dužan, kao ni ja tebi. Čak ni ispriku. Što će mi sad tvoja isprika? Hoće li mi vratiti godine, i ukloniti osjećaj mučnine koji mi se javi svaki put kad se sjetim?
Da, znalo je biti i lijepo. Znala je biti i bliskost. Mislila sam da je to bila ljubav, zato sam te i teglila toliko, kao i brojne druge toksične ljude. To je bilo jedino što sam poznavala. U tome sam odrastala, to mi je bila normala. Ne više. Durenje, distanca, pasivna agresija, očekivanje da trčim za tobom i ispitujem što ti je, očekivanje da ti ugađam i podilazim svaki put novim hirovima, i u momentu kreiranim nezadovoljstvima, dok godinama slušam jednu te istu priču o budućoj fantaziji. Tvojoj fantaziji. Jebena kućica. Dok ja zarađujem, a ti gledaš youtube i filozofiraš o životu, dok mi svisoka dociraš kako trebam raditi svoj posao, kojega ti nikad prije u životu nisi ni pokušao raditi. Glavno da ti znaš najbolje za sebe i za mene, a ja nam plaćam račune. I kuham. I brišem podove. Zanimljiv taj youtube, zar ne? Da, doista je čudno što nam je erotski život nestao i ishlapio. A čudila sam se zašto, i bila uvjerena da nešto sa mnom nije u redu, da moram samo još prestati piti antidepresive kako bih ponovo postala ono što smatraju normalnom, a naravno da je cijelo vrijeme sve bilo u redu sa mnom, osim tebe kojemu sam unatoč svemu dozvoljavala da još uvijek budeš prisutan, i da nam diktiraš tempo. Ti više nisi bio muškarac. Bio si zvocavo petogodišnje dijete koje je potrgalo lopaticu u pješčaniku, pa je bilo bijesno na cijeli svijet, a najviše na mamu koja ga je u pješčanik dovela. Bila sam ti mama, bio si balavac s dvije mame, i čudilo te što se niti jedan atom u mom tijelu nije pomaknuo kad si me dotaknuo. Ne, ne pali me incest. Pale me samostalni, drski, inteligentni i zreli muškarci koji ne moraju biti u pravu pod svaku cijenu. Ne pale me razmaženi dječarci koji nisu u stanju platiti svoje režije.
I što bi sad? Oprost? Odrješenje? Kao da ništa nije bilo? Da zaboravimo, pometemo pod tepih? Zašto? Da ne bi možda još jednu rundu ‘imanja mamice’? Mislim da ti je ona jedna sasvim dovoljna. Eto ti razlog mog višegodišnjeg nejavljanja. I mrzim samu sebe što se još uvijek sjećam svega toga.
A sad lijepo uživaj u posljedicama svojih izbora. Kako siješ, tako i žanješ. I nema natrag.
Nisam ti ja playlista na youtubeu da me staviš na repeat.

Zbrajam i oduzimam

Zasad još uvijek u plusu. Meni osobno vrlo velikom što se tiče novootkrivenih znanja i nekih novih strasti koje i nisu baš neočekivane, s obzirom na povijest lingvističke bolesti. Uvijek me strani jezici povuku, a što je najčudnije, pretegnuli su na vagi interesa i drže me jače nego povijest, baština i povijest umjetnosti, moj nekadašnji prvi izbor. Traženje korijena…u sebi, i u rječniku stranih riječi. U odmotavanju svitka s tajnom kule babilonske doista vrijedi sudjelovati. Pale se lampice jedna za drugom, pa se pitam- što ćemo mi jezičari i teolozi raditi u božjem kraljevstvu? Bit ćemo na burzi jer ćemo se svi razumjeti pošto ćemo pričati jedan jezik, a sve tajne božje bit će otkrivene….i što ćemo onda raditi? Hoće li nam biti dosadno? Možda tad naučim okopavati krumpir i saditi paradajz, možda mi i to fino legne kao i ovi stari jezici. Bratić trekkie pita me mislim li naučiti i klingonski. Mislim da niti to ne bi nikoga začudilo. Ako klingonci nauče okopavati krumpir skupa sa mnom…plus za obje civilizacije. No zasad su ipak glasniji Mojsije i Izaija. Vidjet ćemo kud me ovaj yellow brick road dalje vodi.

Živi bili, mora razdvajali!

“Evo, sve činim novo!”

Sve novo? Ponekad je dovoljno samo promijeniti kut gledanja. Dio vlastitog karaktera koji ne voliš i koji ti škodi, zbog kojeg prolaziš bijes i ponor, očaj i beznađe dok ne naučiš lekciju, taj dio ti je najveći saveznik i zbog toga si jači u nekom drugom aspektu života, to je ono što ti daje na kvaliteti i izdvaja te u moru istih, kopiranih i kloniranih.

Kako se pomiriti sam sa sobom, kako prihvatiti sebe u potpunosti, bez “ovo valja, a ovo želim uništiti jer mi je previše muka donijelo”? Bog zna što mu je činiti sa svim našim uvrnutostima, zašto smo baš takvi, i što iz toga može izaći na dobro. Čak i kad mi to ne vidimo, kad ne vidimo ništa osim mraka i očaja. Teško je hodati s vjerom i pouzdanjem kad je sve što osjećaš samo grč i strah. I to je ljudski. Ali i to prođe. I njega je bilo strah, i on je bio u grobnoj tmini tri dana i noći. I nije tamo ostao, na veliku radost našu, da nam bude primjer.

Ne zaboravite da je On tu, ljubav i svjetlo, makar ste zapeli u tamnoj noći duše. Iz nje možete izaći samo mudriji, snažniji i oljušteni od površine do vlastite srži.

Ваистину васкрсе!