Božićna

Na suhom ste, i toplome? Mnogi nisu. Imate mjesto koje nazivate domom, sigurnu luku i utočište u kome ste sigurni od očnjaka svijeta? Blago vama. Čak i lampice vam svijetle? Jako lijepo. Niste gladni, imate čak i za kockicu čokolade po izboru? Mnogi je nisu okusili mjesecima. Imate nekoga kraj sebe, tko vas može zagrliti kad vam je teško i kad se raspadate? S kim se možete smijati svim ludostima mogućima i nemogućima? Fino. Neki nemaju nikog svog. Živi su vam roditelj/i? Onda još uvijek imate luksuz mašte da odlučite što želite biti kad odrastete. Imate kome pokloniti čokoladu? Znači da ste povezani i da imate bližnje. I da niste sami. Znači da vam je stalo da nekoga razveselite, što znači da još uvijek imate srce u eri bezdušnosti. Imate i za čašu vina? Pretpostavljam da ne morate pješačiti kilometrima kako biste iz bunara izvadili nešto vode. A ako ovo čitate znači da imate i internet, i smartphone/laptop, što vam opet omogućuje pristup riznici znanja koju mnogi još uvijek samo sanjaju, ili uopće nisu svjesni njenih mogućnosti. Da, i očito znate čitati.

Shvaćate li uopće koliko ste blagoslovljeni? I jeste li zahvalni? Budite. I radujte se. Radosnu vijest nam je donio Spasitelj, koji nam je dao sebe samoga…što nas ne ostavlja kad nas svi drugi ostave, i voli nas više nego što mi volimo same sebe. Ima li većeg dara od toga? I mi bismo trebali biti darovi jedni drugima, i to ne samo ovih dana.

Sretan vam Božić!

Oprost, part II

I oprost je prije svega samo riječ. A što je sa stanjem duha, i što je s našom potrebom da na silu budemo dobri ljudi, svojom voljom nezdravo gurajući situacije, događaje, nerazjašnjene odnose pod tepih kako ne bismo zatalasali? Sami sebe mažemo i lažemo. Opraštam ti, gade jedan mizogini, ali me ipak zaobiđi na ulici kako te ne bih iscipelarila, mater ti jebem arogantnu. Ili- opraštam ti, iako sve u meni kuha i svaki put kad se sjetim svega padne mi mrak na oči od bijesa i nemoći, i tako rado bih te vidjela da plaćaš istom mjerom kojom si mi zakuhao.

Što je to što doista opraštamo, ako opraštamo? Zašto je toliki problem muškarcima prihvatiti da su ranjivi, emotivni i nesavršeni, a ženama da su bijesne i povrijeđene? Kako je sve to tako ljudski, i normalno…pa kompleksni smo. I ranjivi, i sjebani, i ponosni, i pretvaramo se u tempirane bombe ne izrazimo li sve to, i ne pustimo li to van na vrijeme, na zdrav način. Tempirane bombe najčešće implodiraju. Samo sebi štetu radim(o). Fućka se mom (ne)prijatelju, on i dalje leprša kroz život, niti ima pojma da je sagriješio. A čak i da ga suočim s time ne bi priznao svoj grijeh i krivicu radi vlastitog uvjerenja da je on dobar čovjek. To jest, dobar čovjek s ovećim egom uz koje ide i planina ponosa. Nepogrešivi. Nije kriv. On je dobar. Je li? Dobar narcis, da.

Prešućujući ne činimo dobro ni sebi ni drugima. Ne rastemo bez katarze. Pravimo se, silimo se, trpimo i čekamo da vrijeme donese prašinu i ožiljak. I onda sve razjebe južina, pun mjesec, pms, nesanica, anksioznost, želja da nešto razbiješ jer se vidi dno boce, a treće nema jer su popijene već dvije i svi dućani su već zatvoreni, i nemaš više kome što reći jer si dojadio i Bogu i Belijalu s tom svojom žuči, dugo godina nakupljanom.
Prozac? Helex? If you take the blue pill…poznato?

Nema tog recepta. A ne znaš kako sam(a).
Možda samo oprostiti samoj sebi činjenicu što će me dokle god hodam po tlu zemaljskom žuljati i satirati vlastita krv i meso. Nismo anđeli, ljudi smo.

Nek nam svima Bog pomogne.

Oprost

“Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” (Ivan 20,23)

Sanjam tako neku noć blisku osobu kako je otišla i stoji na vratima raja sa Svetim Petrom. I pita mene Petar: “I što si odlučila? Jesi li mu oprostila ili ne? Ako nisi, on ne ulazi i ostaje vani, a ako jesi, on ulazi.”

I što sad reći na to? Svi znamo biti i ćudljivi i ponekad glupi u svojim životnim odabirima i postavljanju prioriteta, i teškog karaktera, i ograničeni nasljednim ili životnom mukom stvorenim dijagnozama ili tipom ličnosti koji može spadati u Cluster B…i što sad?
Školica milosrđa, zar ne? Oprostiti nekome tko koristi ljude poput igračaka? Ili oprostiti nekome tko bi te najradije ubio ali nema muda za tako nešto, pa je samo otrovan, zavidan i minira te na svakom koraku jer ne može podnijeti tvoju snagu, otvorenost i ono najteže neoprostivo- to što imaš mir sam sa sobom, i što nosiš dostojanstveno svoje kvalitete i mane.

A opet, ako realno pogledam, svi smo sjebani i nema osobe bez slabosti, uglavnom teglimo te svoje slabosti ciklički ih ponavljajući dok nas ne pomete spoznaja vlastite nesavršenosti, iz čega proizlazi i poniznost. Svi smo ‘krivi’ i pomalo ukrivo. I pitanje je hoćemo li za života izgraditi karakter do te mjere da savladamo i nadjačamo te vlastite slabe točke…znaš jako dobro kad se sam sa sobom osjećaš loše, nedovoljno, pa trpaš i zatrpavaš tu rupu junk hranom, alkoholom, drugim ljudima… i to nevoljenje sebe je problem. Svijet nam ništa ne duguje, dugujemo sami sebi zagrljaj, i izvlačenje te snage iz pete kako bismo bili u stanju zdravo nositi i voljeti sebe, pa tek onda i druge…jer ako ne znamo zdravo nositi sebe, onda ćemo druge ljude koristiti kao šlep-službu i svi će nam drugi biti krivi i odgovorni zato što šlep-služba nije mogla doći na vrijeme, nije dovoljno brzo ili dovoljno snažno povukla, itd itd, a da ne govorim o tome da ćemo i dalje biti i sjebani i nezaliječeni i kivni na cijeli svijet, i nećemo se maknuti s mrtve točke u radu na sebi decenijama. A za rad na sebi treba imati i hrabrosti, i petlje, i jakosti za preuzeti odgovornost, i jedno kvalitetno i realno ogledalo, za početak.
Pa kako sad oprostiti takvima što se decenijama ne miču s mrtve točke? Jednostavno tako…nisu svi blagoslovljeni samospoznajom i kapacitetima za nju. Mi intuitivniji smo i odgovorniji radi većih darova koje imamo.
Otpustite kome što imate, prošlost se promijeniti ne može, niti neće, na nama je što ćemo s njom danas i u budućnosti. Tegliti taj kamen zamjeranja i optužbe, ili olakšati sebi?

Odgovor je jasan. Lakše je živjeti bez otrova u sebi. A još kad vas to upita Sveti Petar…pa kako bi ga čovjek mogao odbiti?

Berlin…još malo

Nije pala bandera niti deblo na mene u olujnoj noći. Čuva me moj anđeo, hvala mu, uvijek tako narodski rečeno ‘imam sreće’. Iliti blagoslova. I doista, ima još jedan razlog zbog kojeg sam spakirala kofer i krenula put sjevera…osim Pergamon muzeja, i Brandenburških vrata, i ostataka zida, i 500 godina protestantizma, i Bowiejevih stopa i traga kojeg sam vrijedno slijedila, i turske kuhinje kojom sam utaživala nostalgiju za Istanbulom…duše drage, kako bi mi prepunili porcije kad bih naručila na turskome…spakirala sam kofer kako se ispostavilo zbog najboljeg koncerta u životu, sretna i punog srca, počašćena što sam imala prilike uživo svjedočiti tolikoj toplini, ogoljenoj emociji, žestini, i srcu, davanju do maksimuma, toliko da se ježiš dva i pol sata bez prestanka. Neki kažu- mračan je. Nismo li svi pomalo, ako iskreno zavirimo u vlastite nutrine bez potiskivanja i celofančića? Hvala ti, Nick, dao si se takvim intenzitetom nakon svega što si proživio… Doista, skidam kapu. Čisto, iskreno, bez zadrške i do kraja u punoći predanosti, kako i dolikuje proroku.

Srce mi ko kuća. I još dolazim k sebi.